Edit: Kad porastem bit ću vještica + esthetics added

U trenucima kad prihvatim cijelo svoje neobično bivstvovanje, poželim otići kući i kupiti onaj komad zemlje u koji sam zaljubljena od malena. Iako se tom dijelu svemira ne može prići nikakvim gruntovno prikazanim putem, a opet ga prodaju jer ga niko neće tako neuslovnog, ja bih ga vrlo rado i kupila. Sav je oblikom u krug pa na ćoše sa desne strane kad se prođe puteljkom kroz šumu koja bi došla uz tu livadu u kojoj bi poput gljive poslije kiše nikla kućica nalik na onu iz priče o Ivici i Marici.

Zato mi je zanimljiv trenutak kad mi je Vasionka rekla za njih dvoje jer mi ništa drugo ne pada na pamet da budem osim vještice.

Svako od nas definiše vještice onako kako su nas naučili kao male, ali jedne prilike kao velika pročitala sam da je zanimljivo kako su nas naučili da se plašimo vještica, a ne onih koji su ih spaljivali ili onih koji su to sve gledali. Ja sam svakako izrod – bilo ovdje na blogu, u porodici, okruženju. Tražim cijeli život nešto što bi ličilo na mene; nekad razmišljam o tome da sam pala sa neka zvijezde na Zemlju, iz dalekog dijela Svemira, ali od superheroja više volim ove bez ikakvih moći osim sopstvene snage uma i tijela, nego te u kapsulama koji misle da ako nose naočare niko neće znati da su vanzemaljci pa raspršim rukama taj oblak misli iznad glave i krećem ispočetka:

na tom bih komadu zemlje prvo udarila kolje sa bodljikavom žicom sve uz granicu sa šumom, prosto, kao svaka vještica, da se zaštitim od svega što me vidi u mraku što ja ne vidim. Ostavila bih male nogostupe da mogu preći u njihov svijet kad mi treba liska lipe, smole ili divljih lješnjika za koje znam još od malena gdje rastu. Jedne prilike mati mi priča kako su na dnu komšijine njive iskopali bunar, kažu tu vazda bilo mokro ali eto daleko od kuće, tik uz šumu, na šta sam odgovorila – Znaš li da samo u toj šumi u cijelom okrugu rastu visibabe? – gledala me je dugo i nakon nekoliko dana upitala – Odakle ti to sjećanje na visibabe? – Pa znam svaku šumu u krugu od nekoliko kilometara kako diše. Znam gdje na Vršanima rastu trešnje, velike crne, one što pucaju, i gdje u Galešićima pucaju grane od težine džanarika, i u kojem dijelu šume imaju loze bršljana debljine ruke, pa se možeš otisnuti s ruba brda i tako letiš kroz krošnje bez straha da možeš da pogineš. I sve to znam jer sam kao dijete to otkrila.

I na tom bih komadu zemlje baš gdje se krug pretvara u ćoše iskopala bunar: jednako sam uvjerena da baš tu ima vode. Voljna sam to i testirati. Neka mala ja još uvijek leti tom livadom i ta ista djevojčica vidi bunar baš u tom ćošku i na njemu sjede vile i češljaju svoje zlaćane vlasi kose koje lelujaju na akšamskom zraku odmah poslije ezana kad im vazda zamalo pođe za rukom da te uhvate za ruku i odvedu u svoj svijet iz kojeg te neće pustiti nekoliko sati pa kad se vratiš da prođe hiljadu godina i da ta livada više ne postoji. Tu sam spremna da izgradim taj bunar i da ispunim to proročanstvo o nestanku, pa ko je voljan da testira, bujrum da se javi kad se izgradi kamen po kamen, u krug, mjesto za sjediti i divaniti, ali samo do akšama. Poslije nek vas vile nose, ja ću da posmatram.

Nasuprot bunaru, na malom uzvišenju – što bi Semir Osmanagić rekao plato, ravan – bih poredala desetak košnica; tu bi bile kao na galeriji suncu da ih miluje u svako doba dana, a ispod njih, kao u publici, stao bi voćnjak od nekoliko desetina voćki dovoljnih da mi dušu odnose svako proljeće u beharu.

Tek na kraju ove moje priče u glavi, na sred tog kruga, u poziciji garantovano sa zvijezdama koje mi proriču vještičiju sudbinu, stala bi kuća od crvenih cigli i kamena sa drvenim prozorima i sa špicastim krovom nalik na vještičiji šešir. Iz nje bi u svako doba curio u nebo tanak bijeli dim, a s obzirom na to da je cijeli taj komad zemlje na uzvišenju, bio bi upozorenje ostatku mahale koji bi djecu naučio da tamo u šumi stanuje prava pravcata vještica i da vještica vazda nešto krčka i muti i sprema.

Da zadovoljim komšijsku znatiželju i djeci razbuktavam maštu, pored ulaznih vrata na zidu kuće bih napravila parking za metle za kolegice vještice kad svrate da imaju gdje da ostave vozilo. Nemojte molim vas djeci nikada govoriti da te drvene metle najbolje očiste dvorište od lišća i sitnog pruća koje se zaplete u travi, već da su to zaista vještičija prevozna sredstva. Ispod metli bi u okruglim saksijama uzgajala lavandu, nanu, majčinu dušu, tamjan, ruzmarin i bosiljak. Do kuće bi vodila uska staza od sitnog crnog kamena obrubljena bijelim ciglama koje bi u mraku svjetlucale. Nemojte nikome govoriti da su napravili florescentnu farbu pa nek vazda ljudi misle da nisam sva svoja i da imaju uvijek taj vajb kad mi neko dođe. Ako bi i smio.

I sama bih skupljala med. Sama printala naljepnice sa pisanim slovima naziva od čega su nastale te slatke tvari, a u srcu svake tegle ostavljala bih po grančicu neke vještičije trave koja bi davala poseban šmek medu.

Sama bih i proglasila dan podjele meda selu kad bih se ogrnula u dugačak crni plašt sa crnom kapuljačom, noseći u rukama veliku korpu punu poljskog cvijeća i svjetlucavih teglica meda, pa bih djeci dijelila iste saginjući se u visinu njihovih očiju da ih pogledam nježno sa osmjehom, a ruke bih prije toga puštala ubodima pčela prvo jer je zdravo, drugo za taj događaj da djeca vide otekline i da zaista misle da sam vještičijeg roda. Pričala bih im milim, nježnim glasom, sričući riječi toplo kao čokoladu na koju bih ih stalno zvala a na koju se nikad niko ne bi odazivao jer bi svi priježali od mog neobičnog izgleda.

Mjesečno bi mi na adresu stizali paketi knjiga, boja za printer i trakica za tegle, kada bih se do sandučeta jutrom šetala u šlafroku boje šefteli behara i sa punđom na vrh glave pa bi u rijetkim prilikama samo prvi susjedi mogli vidjeti običnu ženu, ostavljenu, zaboravljenu, previše puta prstom upiranu kojima je na kraju dala to zadovoljstvo da bude baš ono u šta su je navikali: izrod.

---