Supergirl: Brocoška anglistike

Moja mala crna maturska haljina se presjevala u odrazu stakla hotela Bristol kad sam napolju ugledala svog tadašnjeg momka. Stajao je i ljutito me posmatrao; bilo mu je krivo što sam došla na maturu. Vidjela sam potom kako mi rukom pokazuje prema izlazu i odmah sam, poslušno, krenula prema istom. Obezbjeđenje nije dopuštalo da izlazimo napolje, pa sam samo stajala kod staklenih zaključanih vrata. S druge strane nekoliko trenutaka poslije se pojavio i on. Nije progovarao, samo da je pogled planina, sručio bi se i na mene i na cijelu tu sliku. Kada su iz obezbjeđenja vidjeli da ni jedno od nas ne odlazi i da ne možemo razgovarati tako, jedan od njih mi je rekao da imam samo pet minuta. Izašla sam i zgrabio me je za ruku i povukao ka stepenicama:
– Odmah ideš kući.
– Halo! pusti me
– Nismo se dogovorili ovako.
– Nego kako?
– Pristala si da ćeš se udati za mene nakon škole. – šutjela sam – šta će ti matura, mlada? – pogledao me je kao da radim nešto nezakonito, ružno i prljavo, nešto nepojmiljivo i odvratno. Istrgla sam ruku i rekla – to je samo jedna noć, matura. Razgovarat ćemo sutra.

Naredno popodne, lepršava još uvijek sa loknama od dana prije, kojima sam se divila kako lijepo raščešljane izgledaju otišla sam vidjeti se sa njim. Čekao me je kod zgrade Jupiter i već je počeo lagano hodati u pravcu korza prije nego sam prišla. Vidjela sam po hodu i pogledu koji mi je dao da je ljut.
– Sačekaj – rekla sam. Nije stajao – ako nećeš stati, čemu ovo? Ja ne trčim ni za kim.
– Ma je li? – okrenuo se i pohrlio prema meni. Unio mi se u lice i čekao je odgovor.
– Ja ne želim više da budem s tobom. – nije odgovorio, samo se izmaknuo od mene na par koraka – Ja ne želim da se udam sa osamnaest. – nastavila sam – Ja sam od najboljih učenika u školi. Ja želim na fakultet. Čemu moj trud i rad? Želim da studiram, želim da postanem neko. Ja ne vidim sebe s tobom. Ne mogu. – odmicao se još dalje bez riječi. Ja sam stajala na istom mjestu. Tišina je trajala dugo.
– Nemoj mi se javljati molim te. Ja ne osjećam ni da te volim više. Ne osjećam ništa. Osjećam samo da je sve ovo pogrešno. – bilo je posljednje što sam rekla
– Dobro. Vidjet ćemo ko će se kome javiti – izgovorio je tiho i uzeo malu crnu kutijicu iz moje ispružene ruke.

Nikome ništa nisam rekla. Sedmicama sam šutjela. Mama mi je ispunjavala svaku želju: kupovala mi je sve što sam željela i napominjala da je to priprema za udaju; pokazivala mi je kako da kuham komplikovana jela i napominjala da sve zapisujem jer sam već sve stavljala u male šarene sveske pa je stalno govorila – sreća pa si pametna, sreća pa si organizovana, sreća pa si poslušna. – i uvijek sa sjetom i težinom u glasu. Bilo joj je krivo jer me je nekoliko sedmica ranije probudila u ranu zoru i natjerala samo da se umijem i da odmah stupim u dužnost. Kosa mi je prekrivala cijela leđa i stalno me je korila – kosa u punđu! kosa u pletenicu! hoćeš dlake u hrani? – Cijeli dan sam kroz suze radila sve što mi je naredila – pranje i čišćenje po kući, a uz to je, pošto je već bio maj i lijepi dani, naredila da naložim vatru u poljskoj kuhinji. U svakom trenutku kada bi vidjela da sam sjela i nisam sama po nekom osjećaju usađenom u sebi radila nešto, brisala, slagala, imala ruke u nekom radu, naredila bi još dodatne zadatke. Znam da sam tad i prvi put uzela sjekiru u ruke i kad mi je rekla da spremim drva da održavam vatru u toku noći, plakala sam. Znam da se i moj otac htio u to umiješati, na šta mu je rekla da odstupi. Uvečer mi je rekla da odvežem kosu. Sjećam se da sam je plašljivo poslušala. Uzela je četku za kosu i rekla mi da sjednem na pod ispred nje. Polahko je počela da odvaja dijelove kose i da ih uzima u ruke i raščešljava. – Pomiriši. – dala mi je pramen u ruku. – Na šta ti miriše kosa? – šutjela sam – Na ulje, rad, znoj, dim. Jel želiš da ovako mirišeš svaki dan ili na parfem? – Još uvijek se sjećam boli spoznaje koja je prošla kroz moje tinejdžerske grudi. Tog trenutka se rodila ideja o raskidu. Čak i ta sama ideja o udaji došla je kao inat jer mome ocu se nije sviđao momak sa kojim sam bila u veoma naivnoj i tupavoj tinejdžerskoj vezi, pa je u trenutku velike svađe, iz mojih usta izašlo da ćemo se uzeti. Moj otac je ušutio, i rekao čim završim školu, da su mi vrata otvorena i da idem. Moj tadašnji momak je to jedva dočekao u svoj svojoj ljubomori. Naša veza je bila od par sladoleda, svirki na korzu, ponekom rođendanu i vazda ljubomorisanje na moje vršnjake. On je bio dvije godine stariji.

---

To jedno mlado drvo lipe stajalo je prkosno uz ogradu komšije preko puta. Gledalo me je dok se jutro otvaralo iznad nas i plavetna boja prekrivala sanjivi komšiluk. U rukama sam držala torbu, a u torbi fasciklu sa svim dokumentima srednje škole i sa mislima u glavi da niko neće da zna. Još uvijek su svi spavali i čekala sam da sat barem pređe preko broja sedam pa da krenem. Mama je otvorila vrata i izašla napolje, sanjiva i upitala me zašto sam se tako rano spremila – Od kad se ti bojiš zubara? što si tako rano ustala?
– Nisam mogla da spavam. Ne znam. – popile smo kafu, ušla sam u kuću, oprala zube i počešljala kosu prije nego sam izašla. Mama je danima odbijala da ju poljubim, tako da je samo dobila jedno kratko mahanje rukom, neobično i tužno i još bezličnije – ćao.

Filozofski fakultet je već bio otvoren; ušla sam unutra i izgubljena u novom nepoznatom prostoru, tražila studentsku službu. Djevojke koje su stajale pored samih vrata, pokazale su mi na red ispred prve prostorije desno. Stala sam i čekala petnaestak minuta. Po ulasku u prostorije studentske, rečeno mi je da stanem u red za odsjek koji sam odabrala. Malim crnim slovima na staklu u srednjem redu sa desetak ljudi ispred mene stajalo je Engleski jezik i književnost. Čekala sam ponovo i kad sam došla na red rečeno mi je koji su sve dokumenti potrebni i obavijestili me da od te godine bez obzira na prosjek svi idu na prijemni ispit. Popunila sam zahtjev za upis, dodatne dokumente i ponovo stala u red za studentsku. Teta na šalteru je provjerila svaki ovjereni dokument, upisala ih u veliku plavu knjigu i vratila mi originale. – Trećeg jula u 9h ujutro je prijemni, dođi pola sata ranije jer ćete biti raspoređeni u učionice po brojevima. Ponesi ličnu i ovu kopiju upisnice – dala mi je još jedan papir u ruke – Ponesi nekoliko olovaka jer nema izlaska i nema torbe unutra. Ponesi i vode. Imaš li pitanja? – Nemam, hvala. – odgovorila sam nesigurno – Sretno. Sljedeći!!!

Po dolasku kući, obavijestila sam mamu da imam kontrolu 3.7. u 9h ujutro i preostale dane juna, provodila sam sa njom ili sama. Svaki drugi dan sam izlazila sa prijateljicom i vraćala se uvijek na vrijeme kući, i svaki put sam govorila da izlazim s njim. Baš niko nije znao da smo raskinuli i da nisam više imala namjeru da se udajem. On je, čula sam, već napustio Bosnu i bio je kod rodbine u Rovinju, a kasnije je otišao za Francusku.

Juli je došao brže nego sam očekivala. Za sve vrijeme čekanja prijemnog ispita, nisam otvorila knjigu u toku dana. Navečer bih, dok je tišina u kući, u mraku otvarala gramatiku i samo gledala tupo u masna slova na papiru. Osjećala sam ponekad da ništa ne razumijem što gledam i čvor u stomaku koji se svezao ono rano junsko jutro kad sam otišla na upis postajao je veći. Jutro prijemnog ispita nisam mogla da govorim od nervoze. Mama je mislila da sam ljuta pa mi je ispod glasa govorila – hajd’ da s hajrom nekad ustaneš nasmijana. – To jutro me nije ni ispratila.

Bilo je 8:15 kad sam došla na Filozofski, i gužva je bila zabrinjavajuće velika. Oko mene su ljudi pričali i izgledalo je da svako ima nekoga s kime je došao. Ja sam stajala sama. Desetak minuta poslije izašle su tete iz studentske i počele prozivati odsjeke. Kad sam čula “engleski”, krenula sam prema onoj istoj teti koja je i uzela moje dokumente mjesec ranije. Progurala sam se kroz rulju i kad sam stala pred nju, upitala je kratko – broj? – misleći na broj upisnice. Rekla sam svoj broj, na šta je automatski odgovorila – prvi sprat, amfiteatar 1.

Ispred amfiteatra je bilo nekoliko ljudi. – Dobro jutro, ja sam Sanel, Vaše ime? – Dženita. – Ok, Dženita, torbu možete ostaviti u učionici preko puta. Uzmite olovke ili neku pernicu sa sobom. – govorio je dok je tražio moje ime na spisku – da, tu ste – izgovorio je kad me je pronašao – broj lične karte i upisnice? – rekla sam svoje brojeve, i rekao mi da uđem. Pokazala sam da ću ostaviti torbu i vratila sam se nazad – ako imate vodu ili čokoladicu slobodno to možete ponijeti sa sobom – rekao je uz osmijeh, pa sam se vratila nazad po flašicu vode. Ušla sam u veliki amfiteatar sa nekoliko djevojaka i ispred katedre dočekalo nas je dvoje ljudi – dvije na ovu stranu, dvije na ovu. Kolegice, sjedite pored prozora u osmi red, vi kolegice ispred nje. – Brzo su nas raspoređivali i kada su se sva mjesta popunila u ravnim redovima sa dvije praznine između svih nas, Sanel i ovo dvoje koje su nas raspoređivali, zatvorili su vrata i stali ispred nas. – Dobro jutro opet. Ja sam Sanel, ovo su Mirza i Mersiha, sa ispitom ćemo početi u 9 sati, ukoliko imate pitanja u toku ispita, samo podignite ruku i neko od nas će doći do vas. Molimo vas da ne pitate da li su vam odgovori tačni. Isto tako vas molimo da bilo kakvo komešanje neće biti tolerisano. Ukoliko imate bilo šta uz sebe što nije dozovoljeno, još imate vremena da to vratite u vaše lične stvari. Ako ne, onda za nekoliko minuta ćemo i početi. – niko nije ustao i ništa se nije desilo. Potom su podigli kartonske kutije na sto iza njih i otvorili ih skalpelom. U kutijama su bile bijele koverte koje su stavljali u prve redove po deset ispred svakog studenta u prvoj klupi. Rečeno nam je da uzmemo jednu kovertu i ostale da pošaljemo dalje, potom da se koverte ne otvaraju dok nam ne daju znak za to. Ravno u 9h rečeno je da možemo otvoriti koverte i da izvadimo ispitne zadatke. Prvo što su nas napomenuli bilo je da upišemo upisni broj i nikako naša imena, zatim smo prošli kroz sve ispitne zadatke, i prije nego smo počeli raditi upitali su posljednji put – da li je sve jasno i ima li ikakvih pitanja. Svi smo šutjeli i uz kratko – Good luck – započeli sa radom.

Ne sjećam se baš ničega poslije toga osim trenutka kad sam izašla ispred fakulteta i da je bilo podne. Osjećala sam da sam gladna i da mi se spava. Rečeno nam je da su rezultati 5.7. u 10h ujutro i sa tim saznanjem, sa čvorom, koji je sada obuzimao cijelo moje biće, otišla sam kući. Dva dana poslije opet sam bila budna prije svitanja. Ustala sam odmah kad sam čula mamu da je budna i popile smo kafu na terasi. Šutila sam kao i uvijek i ona me je upitala – jesi li sigurna u to šta radiš? – šutnja me je obuzimala i htjela sam plakati od emocije koja me je kidala. Uzela sam gutljaj kafe i tiho rekla – jesam.
Nakon toga ušla sam u kuću da se spremim i ona me je upitala do kad ću ići liječiti taj zub, i tražila je da joj pokažem. Rekla sam da sam nervozna i da ću joj pokazati kad bude gotovo. – hajde ako Bog da da nekad budeš nasmijana. – rekla je i ovaj put me je poljubila u obraz na izlasku iz kuće.

Dok sam išla niz ulicu, plakala sam. Osjećala sam svaku suzu na vratu i bivala beskrajno sretna što je juli i što nikoga nema na ulici da me vidi takvu. Po dolasku na Filozofski, opet me je dočekala ogromna rulja ljudi. Opet je neko imao nekog svog i ja sam opet stajala sama. Sjela sam na jednu od klupa desno od ulaznih stepenica jer je još uvijek bilo rano, a i nije mi se dalo naguravati do vrata, gdje će, kako su rekli, postaviti rezultate u 10h ravno. Kad je kazaljka stala na deset, svi su već nervozno išli prema vratima u masu, na šta sam i sama, zbog nervoze, prilazila. Onda se iz rulje čulo “historija”, pa se dio vraćao, a dio je još jače hrlio do stakla. Isto se ponovilo još nekoliko puta za psihologiju, bosanski, turski i njemački jezik. Nakon postavljenih rezultata za Njemački jezik i književnost, počeli su pričati da se prima i na engleskom samo 60 studenata, 30 u redovne i 30 u vanredne. Potom su krenuli sa nagađanjima koliko po semestru plaćaju vanredni studenti, da li 1200 ili 1900 KM. Tada me je uhvatio strah: već je dosta ljudi otišlo i svi mi koji smo ostali, znači da smo za Engleski jezik. Počela sam brojati ljude oko sebe i samo u mom vidokrugu bilo nas je preko dvije stotine. Tješila sam se da nisu svi studenti sa ispita, već da je neko došao sa prijateljima, neko sa roditeljima, ili braćom i sestrama. Osjetila sam da ću povratiti od nervoze i pomisli da nisam primljena ili da sam u grupi vanrednih studenata. Zašto bih ja prošla pored toliko njih? i da prođem ispit, boduju se i druge stvari; ja nisam učenik generacije, i bez obzira što imam sve petice, učenici generacije imaju prednost. Kanton je veliki, zašto bih ja bila u tih trideset? – u glavi je odzvanjalo. Misli su mi išle i na stranu 30 vanrednih i da li bi mi roditelji platili semestar toliko puno. Zašto bi? Jesam li bila dobra prema njima sa stresovima posljednih nekoliko mjeseci i naglom bombom da ću se udati? veliko je to razočarenje mog oca koji jedva da sa mnom razgovara ikako, a mama priča zato što mora da održi iole normalno stanje u kući. O Bože, čemu ovo sve? – i opet sam plakala. Sama. Tiho. Na toj klupi sa preko dvije stotine ljudi oko mene. I onda sam čula “engleski”, i mislim da je dvije hiljade duša pohitalo prema staklenim vratima. Osjetila sam u jednom trenutku da se ne krećem, već da me nosi masa. Nekako sam uspjela stati kod stepenica i pustila da svi idu prema vratima i da sačekam da se narod raziđe. Čekala sam dobrih 20 minuta. Oko mene su ljudi stajali u svim emocijama; vidjela sam tužna i uplakana lica, sretne suze, neke ljutite obrise i sebe zabrinutu kako prilazim staklenim vratima. Nismo više bili ispisani upisnim brojevima, sada su tamo bila imena.

Prvo što sam vidjela bila je crna debela linija ispod broja šezdeset. Tražila sam svoje prezime od broja 61 pa dalje. Pronašla sam nekoliko ljudi sa mojim prezimenom, pa bi mi srce stalo, pa opet prokucalo kada bi iza prezimena pročitala neko drugo, a ne svoje ime. Ni u jednom trenutku nisam gledala dvije A4 stranice sa po trideset studenata. Stalno sam se vraćala na 61 i dalje prstom prelazila preko imena koja su išla na nekoliko paralelnih izlijepljenih listova. Tad mi je sinulo u glavi da sam primljena, samo u kojoj sam grupi. Vratila sam se odmah na prvi ispisani list jer je samo slijedilo razočarenje da jesam primljena, i da sam tako blizu, ali sam bila sigurna da sam na spisku vanrednih studenata. Gledala sam listu od trideset redovnih ne očekujući ništa i odjednom pod rednim brojem šesnaest pronašla svoje ime. Čvor koji se vezao sedmicama oko moje glave, vrata, grudi i stomaka, niz noge koji mi je jedva dopuštao da hodam, potpuno je nestao i osjećala sam da ću se sručiti na pod. Djevojka pored mene me je pogledala i upitala – jesi li primljena? – stavila sam prst na svoje ime i rekla – jesam. – oh wow, look at you, ti si baš na vrhu, vidi mene, ja sam trideset i prva, vanredna. Neće to moj babo platiti. – pogledala sam je i vidjela more tuge u njenim očima i rekla – hoće, vidjet ćeš. – dotaknula joj ruku i krenula ka studentskoj. Tamo su nam rekli gdje da kupimo upisni materijal i da idemo platiti prvi semestar. Upisni materijal se sastojao od upisnice, indeksa i uputstva za popunjavanje, smjernica za fotografiju i urnek popunjavanja uplatnice za plaćanje.

---

U torbi sam sada imala svoju budućnost i sjećam se momenta kad sam stajala ispred kapije prije nego sam ušla u dvorište. Zamišljala sam kako ću roditeljima reći gdje sam bila, zamišljala sam da će biti sretni. Na licu mi se odmah pojavio osmijeh i krenula sam prema kući, poskakujući kroz dvorište. Ostao je još satak do dolaska babe sa posla pa sam ostavila torbu u svojoj sobi, oprala ruke i šutljivo skrivala i osmijeh i oči. Postavila sam sto za ručak i jedva čekala da na narandžastom satu u dnevnoj sobi kazaljke stanu na četiri i dvanaest. Nekoliko trenutaka poslije, babo je ušao u kući i nazvao selam. Ja sam jedva čekala da se presvuče, opere ruke i dođe u dnevnu. Pričali su neke nebitne stvari kad sam otišla u svoju sobu i uzela upisni materijal iz torbe i vratila se nazad u dnevnu.

– Šta ti je to? – upitala me mama kad sam izvadila prvo upisnicu na sto iz koverte u mojim rukama; oboje su sjeli i posmatrali me, gotovo zabrinuto, nijedno ne posežući rukom prema papirima koje sam stavljala na sto. Posljednje što sam izvadila bio je indeks.

Oboje su me pogledali zbunjeno u oči. – Šta je to? šta ti je ta knjižica? – upitala je mama sa vidljivo teškim i velikim suzama u očima – Indeks – odgovorio je babo umjesto mene.

I da, lista se proširila na šezdeset redovnih i šezdeset vanrednih, ali od treme tog dana, nikako se nisam mogla sjetiti djevojke koja je bila trideset i prva kad smo u oktobru krenuli na nastavu.

And then she’d say, “It’s okay”
“I got lost on the way, but I’m a supergirl”
And supergirls don’t cry
And then she’d say, “It’s alright”
“I got home late last night, but I’m a supergirl”
And supergirls just fly