Pozorište mog života

Bio je juli i mati mi je kupila haljinu zelenu kao prve liske na proljeće. A juli u Slavinovićima je od najljepših trenutaka za skupljati uspomene. Nama je šuma na tri metra od kuće, pa kad se smrkne, stotinu baja krene da gmiže i leti i zuji, i trepti i treperi, a sve od milošte, možda i zbog mladih godina, puštaš da ti sleti i da te dira. Znala sam u neke sitne sate, kad svi spavaju, otvoriti prozor baš taj okrenut šumi i samo slušati kako mrak šapće, cvrčci cvrče, i pođahkad vjetar pomiluje baš svaki list pa sve na tren zašušti pa se smiri. U tim trenucima, smanjeno gotovo na najtiše, u sred dana ne bi se čuo nikakav glas, al u ta neka gluha doba, malo jači ritam neke moderne pjesme znao bi zaurlati sa radija koji je u mraku na malom displeju očitovalo riječi Radio Slon. Bilo je nekih trenutaka, kad bi zalutala jedna pjesma grupe Osvajači koju sam tako žedno u srce upijala; zanimljivo mi je bilo što tu pjesmu nikada nisam uspjela uloviti dok je dan pa je u mraku, u tišini, kad svi spavaju, tako dirala moje mlado zeleno srce koje je šutjelo sve te tišine koje bih slušala s polja.

Naivno, kao i godine u kojima sam bila, obukla sam haljinu zelene boje na jedan sastanak Foruma mladih SDPa i sva ponosna na to kako lijepo pada niz moje mlado tijelo, sjedila sam u ćošku pored prozora lijevo kad se uđe u sasvim bijelu prostoriju sa jarko crvenim stolicama u crveno bojenoj zgradi u dijelu grada kojeg zovemo Cipelići a za šta sam uvjerena da mlade generacije nikad neće znati zašto. Trajao je taj sastanak na kojem se raspravljalo o dočeku i druženju sa drugim Forumima mladih sa Kantona, nisam progovarala niti se trudila bilo šta reći, jer sam bivala glasna samo kad se trebalo o odlukama kojima sam se vazda protivila. Tada nisam shvatala, opet naivno, da je politika iskusna kurva koja takve djevojčurke poput mene tresne o pod dok zavodi sva ta nejaka srca prodata za komad fotelje, nebitno koje boje. Po samom završetku sastanka, dok su se svi naguravali da izađu na ta jedna crvena vrata, čuh svoje ime i vidjeh ruku koja me je pozvala prema suprotnom dijelu prostorije gdje su sjedili ovi sa čela Foruma. Htjeli su raspravljati o boji moje haljine i upitana sam da li je to namjerna provokacija ili tek momenat u kojem sam zaboravila gdje se nalazim. Kako sam se tad htjela zakikotati kao sama Grozdana, ali sam prešutjela i rekla – ah pa vidi stvarno! a što, lijepa je – i pogledala u oči tu djevojku tri godinu stariju koja će u naredne dvije godine prestati da razgovara sa mnom kad će i da me upita da samovoljno napustim Forum. Razgovor o boji moje haljine je tu stao i valjda je mislila da svojim istreniranim strogim pogledom ja sam trebala da se uplašim, na šta sam joj samo odgovorila – to je samo boja i haljina, ne pravi bauk tamo gdje ga nema – i napustila njihovo prisustvo. Na izlazu mi se obratio ozbiljnim grubim glasom jedan od tuzlanskih dječaka koji je tad bio zanimljiv djevojčicama. “Drugarice Kyle,” na šta sam samo podigla glavu sa svoje torbe i pogledala ga ravno u tamne oči bez riječi.

– Jel i ti ono živiš u Slavinovićima?
– Da – odgovorim.
– Jel bi šetala sa mnom kući? – na šta nije dobio odgovor dok smo silazili stepenicama i na ulazu u tu crvenu zgradu, upitao opet – jel bona?
– Hajde de.

I laganim korakom od Cipelića prema Bulevaru, kroz Oktobarsku i visoke krošnje dok se polahko gasio dan, pa niz stepenice iza Male pijace, preko parkinga, na semaforima desno prema Jali i šetalištem od Sjenjaka do Slavinovića, u toj šetnji mi je pričao o tome ko je, šta je, a naročito o tome šta radi. Glumac Pozorišta Tuzle. Sve vrijeme sam ruke držala ispred sebe na toj torbi sa prebačenim malenim džemperkom jer sam čekala da će zrak malo da promijeni temperaturu, a on u krem pantalonama i majici sa rukama u džepovima, pođahkad bi poletio rukama kroz zrak, kroz kosu ili dok bi mi recitovao nešto šaljivo, napamet naučeno, sa savršenom dikcijom, valjda sa ciljem da me zadivi.

Rastali smo se kod mosta kod policijske stanice istok koje sada više nema kad sam mu saopštila da je meni preko mosta kuća, a on ponudio da me i dalje otprati, što sam ja odbila uz šalu – nisi ti još spreman da prođeš kroz moju mahalu i komšiluk. Pa smo si drugarski pružili ruku i znam da je ostao gledati me u zelenoj haljini kako prelazim most.

Naredno jutro na facebooku u porukama dočekalo me je

Piši mi na zelenu adresu ljeta
Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke…
O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja anglistike*,
ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.
Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i poprijeko.
Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom “Ko je ko”
Ali za mene ti si SVE, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.
Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

*drugarice Kyle, izvorno je pjesma o apsolvetkinji germanistike, ali ovo ja od Kike kradem da pišem apsolventkinji anglistike, da se zna. Da li bi sa mnom večeras prošetala do korza na sladoled?

Razigrano, srca koje je zatreperilo od laskavosti, odgovorila sam “vrlo rado” i narednih nekoliko sedmica šetali smo gotovo svaku noć. Svako jutro me je na facebooku čekala nova pjesma, najčešće Kikina, ponekad Ujevićeva, ponekad prijevodi nekih Njemaca, Engleza, a kad je emocija postajala teža za podnositi jer nije dobijao poljubac, došli smo i do Jesenjina.

Kad se već ljetu bližio kraj, i ja se spremala za svoju apsolventsku godinu anglistike, upitana sam opet da prošetamo do korza. Mrak je sada naglo donosio vjetar sa Majevice pa je i jakna bila potrebna i možda je to bilo od posljednjih pokušaja haljine u ljeto. U parku nije bilo Tvrtka, nije bilo kaleidoskopa, ponekad svirka u urbanu, kolači u Iljazoviću i kaže mi da odšetamo do Pozorišta da mi nešto pokaže. Znam da je ulica već bila pusta, čak i pozorišni kafe prazan, i već je kazaljka hitala užurbano da pređe preko broja jedanaest. Sa lijeve strane sa ulice, prošli smo kroz neka vrata i u par koraka našli smo se na hodnicima u Pozorištu. Nije palio svjetla, a kroz prozore je odsjaj sa ulice pokazivao put. Uzeo me je čvrsto za ruku i poveo kroz mrak prema sali. Sjećam se mirisa zatvorene neprozračene sale, ustajalog zraka, tapaciranih stolica i nekog prošlog vremena. Posjeo me je u prvi red negdje na sredini i nestao u mraku. Nekoliko trenutaka poslije, upalilo se malo svjetlo koje je obasjavalo samo središte bine. Iz mraka je izašao sa stolicom u rukama koju je stavio ispod tog reflektora i podignuo nogu na istu dok mi je recitovao sve te pjesme koje mi je danima slao u inbox.

Ne mogu lagati, svaki trenutak mi je prijao srcu koje još nije imalo ni dvadeset i dvije, a sam taj momenat da sam u Pozorištu baš ja kad ne treba, sa tuzlanskim dječakom koji se sviđa svim djevojčicama koji recituje baš meni, opijalo je moje mlado srce nekim čudnim osjećajem kojem sam se prepuštala da me vodi. Skočio je pred kraj te jedne recitacije ispred mene i uzeo me za ruku, podignuo na noge i privio jednom rukom uz svoje tijelo, poveo u neki lagani ples dok je završavao posljednju pjesmu, šapatom. Tad je napokon spustio svoje usne na moje i to je sigurno od najslađih prvih poljubaca mog cijelog života.

Ne, priča tu ne staje. U par koraka, skočio je na binu, pa me rukama ispod pazuha oko struka tako spretno podignuo na istu. Nastavio je da recituje Bog zna šta već, jer sam se prepuštala da me nosi u tom naletu slatkih emocija, dok mi je kroz neko lagano talasanje ljubio kosu i lice sa svih strana do usana. U nekom slatkom trenutku, zatvorenih očiju, utonula sam u jedan strastveni poljubac u kojem mi je ispijao usne jače nego nekoliko trenutaka prije pa sam se pokušavala odmaknuti od njega što je on shvatio na momente kao povod da još jače utisne usne u mene. Na trenutak je prestao i disao je glasno u moje usne i ispod glasa, umjesto melodične recitacije, rekao nešto što je cijelu tu moju čaroliju pretvorilo u bundevu – imam ja zaštitu.

Na momenat sam zastala, pogledala ga zbunjeno kroz tu laganu svjetlost u kojoj sam vidjela prašinu da svjetluca više od njegovih očiju koje su se odjednom ugasile i upitala – za šta?

– Pa znaš…

Hiljadu emocija je jurnulo u moje lice i sigurna sam da bi vascijeli Forum mladih SDPa kličao na boju mojih obraza, pa sam ljutito odgovorila – sram da te bude. – i krenula sa scene. Bez aplauza. Potrčao je za mnom, dok sam kroz mrak brojala da je papak. Pošto nisam znala kuda idem, stala sam u mraku i rekla – vodi me van. – rekao je da sačekam da ugasi svjetlo i nestao na par trenutaka. Pojavio se opet ispred mene i opet me dohvatio za ruku, koju sam naglo istrgla iz njegove ruke, pa mi je rekao da je lakše tako da hodam prema izlazu i dopustila da me ponovo, nježnije, uzme za ruku. Nekoliko trenutaka poslije našli smo se na ulici i odmah sam krenula ljutito u pravcu kuće. U par koraka me stigao i šetali smo tako užurbano bez riječi do Oktobarske kad sam usporila i kad je napokon dobio priliku da priča. Počeo je sa izvinjenjem, zatim je uslijedilo pitanje što da ne, mladi, šta mladi ljudi rade i u jednom trenutku smo se samo gledali bez riječi. Tad mu je sinulo u glavi – O Bože. – tišina s moje strane – koja sam ja budala. O Bože. Molim te oprosti mi. O koji sam papak. O kako mi je krivo. Sram i stid da me bude.

Ostatak šetnje do Slavinovića je bilo isprva krajnje neugodno u tišini, a već na šetalištu od Sjenjaka, počeo je praviti šale o tome kako ću nekad nekome pričati o budalaštini koju je napravio. Sigurno nikad nije pomislio da ću to i na blog staviti nekih petnaest godina poslije.

Sjećam se momenta po dolasku kući, kad sam uz pritvoren prozor u mraku, osluškivala šuškanje vjetra u šumi tri metra ispod kuće, dok je na radiju sviralo nešto ovom trenutku daleko, i kad sam se i tad pitala da li će muškarac znati da me voli kakvu jesam. I još niko nije pokazao baš toliko znanja. A možda sam ja samo prestroga sa ocjenom.