Manastir

Stoji mi otvoren prozor, i blinka mjesto gdje bih trebala da pišem. Ne znam odakle bih krenula.

Da mogu, u ovoj boli bih izvadila srce i stavila ga na sto i svima dala da po njemu malo čaprkaju.

Ovo je jedino što sam uspjela napisati i tako je odvratno da mi se povraća od napisanog:

Ptičice. Pod kosu što si mi se svila, i tu mi šaputala koliko je u tvojim krilima ostalo još klepeta. Ptičice. Mislim da sam spremna da jako stisnem oči i zaboravim šta si mi rekao. Jer na tvoje topline sam navikla.

Zeleno oko moje. More moje, obalo i stijeno i pustinjo neprehodna. Bojim se ako pustim jednom, slomit ćeš mi svaki već slomljeni djelić srca.

Pa bih vam pričala kako on miriše na ribarske mreže, na glas galebova, na pijesak i sunce. I na snove o daljinama koje još nije vidio. I da sam ga obećala voditi u Norvešku da vidi Auroru. Obećala sam mu staviti na usne svaki okus koji poželi jer me ubijedio da me neće slomiti. Obećao je to i on meni. Na nekoliko jezika.

J’amais.

 أحبك

ispod glasa, tiho, ispod kose, iza uha, šapatom, u podsvjest mi ušao, da mi koža reaguje kao na hladan zrak.

edit: bilo je otišlo na private, ali ne trebam se stidjeti svoje emocije boli. U zdravlje.