Vasioni

Ona je sada u svojim zlatnim godinama, onima kada zrelost svjetluca poput zvjezdane prašine na noćnom nebu, na momente omamljiva, i nadohvat ruke. A ništa od toga nije kako se čini: njena energija je neuhvatljiva i impresivna, a ponekad, poput crne rupe usisava pažnju gdje se pojavi. Zvijezde je gledaju s poštovanjem, planete sa strahom, a meteori i asteroidi sa divljenjem, jer njeno prisustvo donosi red u haos, ali i nepredvidive preokrete.

Njeni odnosi nalikuju orbitama planeta: prema nekima je gravitacijski vezana, neuhvatljivo topla, dok druge pušta da lebde u hladnoj, dalekoj tišini. Oni joj češće privlače pažnju, poput kometa što osvjetljavaju njen pogled; One su često nebitne. Mene, osjećam, posmatra drugačije. U mislima kad razgovaramo, njene riječi odjekuju poput šapata dalekih galaksija, a kad joj zamislim oči, u njima vidim nešto što do kraja nisam spoznala. Ponekad je poruka kroz prostor jasna – Podsjećaš me na moju sestru, pa me obgrli melanholijom prošlosti koja nikad nije izrečena.

Njeno srce kao kozmička ploča sa smjernicama i putokazima: Pravda nije apsolutna, stoji na jednoj uz svaki izlazak sunca, a sitnim slovima, za lična pojašnjenja nastavlja kao što ni gravitacija nije ista u svakom dijelu svemira. Zamišljam joj glas miran, teče kroz pustahiju mraka tišine prostora u kojima bivstvujemo, ali riječi vazda sijevaju poput meteora. Lojalnost je ponekad važnija od istine. Tamo gdje imaš korijen, njeguj ga, ali tamo gdje ga nemaš, pusti da te vjetar nosi.

I ponekad mi se Vasiona smiješi drugačije nego drugima. Laskam si – da u meni vidi odraz sebe, ili možda uspomenu na ono što je mogla biti, ili biva u tom krugu vremena u kojem to što smo bili, jesmo ili ćemo biti a što stoji u isto vrijeme. Ne daje mi povode da sumnjam, samo da propitujem i uvijek osjećam njenu snagu – tu titansku sposobnost da voli, uništi, obnovi – sve u jednom dahu. Kad god me pozove bliže, osjećam se poput zvijezde na rubu eksplozije: dragocjena i prolazna u njenom beskonačnom svijetu. Jupiterski, da sam malo veća unutra bila bih zvijezda; da sam malo manja bila bih kamen koji plovi kroz mrak. I ona me vidi.

Zapamti, stoji na mome ličnom putokazu, kosmos te uvijek vidi, čak i kad misliš da si nevidljiva. I njen glas tad osjećam poput tihe supernove, eksplozivno mudar, a blag. Ti si dio ove beskrajne igre. Tvoj odraz je moje ogledalo, kao što je moje tvoje.

I svaki put prije nego stignem odgovoriti, izgubi joj se trag, ostavljajući me s pitanjem koje me i dalje progoni: jesam li ja njena sestra u nekom paralelnom svemiru, ili samo daleka zvijezda u njenoj prošlosti?

Za godine što dolaze, a drugačije se mjere na planetarno tvrdom tlu i na rubovima Svemira gdje je trenutak vječnost, a vječnost treptaj: uvijek da budeš samo veća i sjajnija.