Jel te to stid što si žena?

Kad je Aristotel, ah taj veliki um starogrčke filozofije, utvrdio da je žena samo nepotpuni (deformisani) muškarac, sjena onog što je idealno, utkana u nerazumijevanje i slabost, osjetih prvi ubod srama. Historija je spisak nepravednih sudova, ali ta oznaka – hladna, gotovo matematička u svojoj neljudskosti – zapečatila je sudbinu miliona nas, jer zaboga Aristotel. Stid me je što sam žena.

Kad je crkva kroz sve svoje epohe, u svojim strahovima pred zlim, u ženama vidjela demonske oblike, optužujući ih za čarobnjaštvo, vještičarenje, bacajući ih na lomače uz riječi da vatra očisti njihovu pokvarenost, u tom dimu sam osjetila težinu kolektivne krivice. Nevine su gorjele jer su bile žene, jer su se usudile biti drugačije. I kroz tekstove se sjećamo – smijem li reći čak i osuđujemo – samo njih, vještica, a ne i onih koji ih na toj lomači spališe. Stid me je što sam žena.

Kad su sve djevojčice Kine bile vezivane za bolne tradicije obrezivanja stopala kako bi zadovoljile ideal ljepote i pokornosti, kosti su im lomljene pod težinom patrijarhalnih očekivanja. Svaki zavoj, svaki krik, bio je simbol njihovog zatočeništva, bez obzira na paralelu i merdijan, koliko daleko ili blizu, da li znam ili ne znam, boli. Stid me je što sam žena.

Kad su u Indiji djevojčice zakopavane žive jer su se smatrale teretom porodice, a dječaci slavili kao bogatstvo, tlo je postalo svjedokom njihovog izumiranja. Njihova smrt nije bila tragedija, već praksa. Praksa koja još uvijek nosi sjene i obrise, pa kad hodiš kroz hramove, ulice, drumove i šume, duh njihov šapuće da su oprostile i prihvatile, ali mole da se ne zaboravi. Stid me je što sam žena.

Kad je Ruso, prosvjetitelj, prosvijetlio nas, o prirodnoj sudbini žene kao majke i supruge, negirajući joj pravo na obrazovanje, pravdu ili bilo kakvu individualnu ambiciju, povukoh se u sebe. Kako da nadmašim zatvorenost tih okova? Zar moje misli nemaju vrijednost? Nikome ne treba još jedna profesorica, još jedna spisateljica, još jedna da se kurva sa muškarcima po radnim mjestima, jer zaboga to nije moja prirodna sudbina. Stid me je što sam žena.

Kad je Henrik VIII naređivao smaknuća svojih supruga, optužujući ih za izdaju, dok su one bile samo žrtve njegovog kaprica, svaka odsječena glava bila je krik protiv sistema koji nas je smatrao zamjenjivima. Kao na traci, i danas – sljedeća. Nismo ništa drugo do mašina za rađanje muških nasljednika, jer gdje će žena na tron (i onda mu se desila Elizabeta I). Stid me je što sam žena.

Kad su štrajk radnica u tekstilnoj industriji u Nju Jorku ugušili u krvi, paleći tvornicu sa tijelima zatvorenih žena, samo zato što su se usudile tražiti dostojanstvo, moja duša je gorjela s njima. Njihov krik za pravdom ugušen je dimom kapitalističke brutalnosti. A ta ista kapitalistička brutalnost me tjera da radim više nego ijedan muškarac – i kad krvarim, i kad ovuliram, i mjesec nakon što rodim – i opet me ne plaća isto kao njega, ne tretira, ne vidi, ne unaprijeđuje. Stid me je što sam žena.

Kad su žene u nacističkim koncentracijskim logorima bile silovane i prisiljavane na medicinske eksperimente, njihova tijela pretvorena u laboratorijske objekte, njihova patnja bila je šutnja historije. Svi se kolektivno svrstavaju u isti koš jer bilo je i muškaraca tamo. Jeste, ali žena je svučena do kosti od svih emocija dostojanstva, silovana, mučena, pa tek onda ubijena. Stid me je što sam žena.

Kad nam je femicid postao svakodnevnica, kada su žene ubijane jer su se usudile reći ne, jer su odbile, jer su željele živjeti slobodno, svaki udarac, svaki metak, svaka krvava noć bila je rana u mojim grudima. Jer i ja sam žrtva šake mog oca jer je to uredu, on ima pavo nada mnom. Stid me je što sam žena.

Kad smo gledali Nizamu, lijepu, unakaženu, javno, brutalno pretučenu, poniženu, ispred svog malodobnog djeteta, ispred hiljada očiju koje su gledale i nazdravljale tom barbarskom činu, jer zaboga – zaslužila je jer je žena. Kako me je tek tad bilo stid što sam žena. I strah.

Kad su žene u Afganistanu bile zatvorene u svoje domove, uskraćene za obrazovanje, rad, pa čak i svjetlost sunca, dok su njihovi muževi donosili odluke o njihovim životima, osjetih kako se moje misli guše pod burkom koja nije moja. Stid me je što sam žena.

Kad je svijet nijemo promatrao i naš genocid, sa hiljadama žena silovanih kao dio rata, pravila ratovanja su zanemarena, njihova tijela postala su bojno polje, moja bol postade neizdrživa, jer zaboga Dženita, u ljubavi i ratu je sve dozvoljeno. Stid me je što sam žena.

Kad su glasovi silovanih djevojčica u crkvenim internatima predugo ostali zakopani, njihov strah bio je njihov zatvor. Njihova trauma nije bila samo njihova, već svih nas. Taj strah migolji među nama kad se same vraćamo u gluha doba, penje se uz kičmu, pod vrat i davi prije nego li se bilo šta desi. Ali zaboga, šta ću napolju u ta doba sama? Tražim probleme. Stid me je što sam žena.

Kad su žene u Saudijskoj Arabiji decenijama bile prisiljene živjeti u sjeni, zabranjeno im je voziti, raditi ili putovati bez dozvole muškarca, osjetila sam kako se moji vlastiti koraci sužavaju u maleni krug. Sloboda, ta najosnovnija ljudska potreba, za nas je bila iluzija. I koliko mi je god dozvoljeno da putujem, vazda me se pita – da li ti otac da radiš to što radiš? Da li je on saglasan da živiš sama, u svijetu, u tuđini? Da li ga je strah? Ja se ponašam da sebe ne osramotim, a ne svog oca, zašto svoje ponašanje ne ispitaš ti, ali ne – Stid me je što sam žena.

Kad su danas, u 2024.godini, žene u Iranu ubijane zbog pogrešno nošenog vela, kad su na ulicama gasile svoje živote u plamenu prkosa, shvatih da naše pravo na život nije dato, već oduzeto. Kad mi na aerodromu u Dubaiju, priđe djevojka imena Frida i narandžaste kovrdžave kose i zelenih očiju, da me upita da sjedne sa mnom da jede i popije pivo prije nego se vrati u Teheran, i jadna se pravda zašto pije pivo, kao da joj ja sudim, kao da ću ja da je davim. Stid me je što sam žena.

I mogu da pišem o stoljećima bola, ove riječi ne pišem u pokajanju što sam žena, već u prkosu. I sav taj stid koji su mi historija, religija, kultura i društvo nametnuli nije dokaz moje slabosti, već snage. Snage da preživim, da izgradim, da volim i grlim svijet koji me odbija, i da volim sebe uprkos svemu.

I taj stid nije dio mene, nije ono iskonsko iz mene. To je oružje koje su nam stavili u ruke da bismo same sebe srušile. Da se međusobno poubijamo. Da upiremo prstom jedna u drugu. Riječima jedna na drugu. Oružjem jedna na drugu. Jer su nas ubijedili da je bolje dodvoriti se muškarcu i okrenuti leđa jedna drugoj nego stati jedna uz drugu.

I ponosna sam što sam žena. Ponosna sam jer nosim historiju otpora, preživljavanja i borbe. Bol je svjedočanstvo, nekome nauk, svijetu na dušu.