Budim se pred sabah. Mračna soba. Jedan veliki prozor od poda do plafona. Staklo zelenkasto, a kroz prozor sve pustinja. Šira od pogleda. Krevet u mraku; neka čudna plavetna svjetlost s vana baca snop samo u jedan dio sobe. Ustajem. Soba svježa. Tek je počeo septembar. Niz noge mi pada dio pokrivača, topao, bosa stopala, zadrhtim na promjenu zraka. Znam da trebam da abdestim, znam da će uskoro ezan. Presvlačim se mraku. U crnu klanjačicu koja mi pada sa glave duž cijelog tijela do stopala. Skidam minđuše, lančić. Stavljam na bijeli stolić lijevo od kreveta. Na njemu sasvim bijela lampa, bijeli digitalni sat na kojem žmirkaju crveni brojevi.
Spuštam iz ruku i četiri zlatne kockice koje se kotrljaju na sve strane, okreću se i vidim im tačke u mraku prije nego se zaustave. Zlaćani derviši, kruže. Stanu.
Nisam sama. Čujem dah.
Trznem se na zvuk s polja. Pritrčim prozoru i u sred pustinje ugledam dim se diže iz sredine građevine sa četiri munare. U glavi mi pitanje – da li je ovo kraj svijeta?
– Nije – odgovara mi glas iz mraka.
– Kad će kraj svijeta?
– Do kraja ljeta ili u julu.
Klanjam. Gubim razum.
Budim se opet; svanulo. Krijem se u grmlju ispod visoke palme. Na dva koraka od mene dvojica vojnika pucaju na neke ljude. Tek tad postajem svjesna. Liske oko palme dovoljno visoke da me cijelu u sebe uvuku, stope sa zelenilom. Koža mi prozirna, pa mijenja boju u koru palme i zeleno. Pogledam si u krilo: bijela haljina u stotinu slojeva svile, tila i muslina, izvezena svilenim bijelim koncem od grudi do kukova, od kukova do stopala, kao voda sliva se svila, i sitni biseri, gube se na obrubima, na prijelomima, pod nogama, među lišćem. Ne, ne, ne, ne, ne – hvata me panika – ne biseri. Biseri su suze. Ne bisere na haljinu! Ovo nije moja haljina. Zašto bih obukla haljinu sa biserima?
Zapuca se opet. Šutim, stavljam si ruke na usne, pokazujem da šutim. Kome? Oko mene prašina. Dva velika vozila. Odlaze. Gutam pijesak, kašljem, ustanem. Krijem oči od pijeska, da ne udahnem, da ne zaplačem. Vidim krv i dugačke stolove kićene u bijelo. Svatovi. Neki nepoznati ljudi.
Budim se. Jesam li zaista budna? Soba je moja, nije ona iz sna. Septembar je i dalje. Do kraja ljeta je još deset dana.
Decembar je. Nije kraj svijeta bio do kraja ovog ljeta. U julu će. Možda.
Da hoće 🙏