Spustio je svoje zelene oči u glavi na moje rame i zatvorio ih pri dodiru sa tkaninom. Pomirisao mi je džemper u novembru na tek spuštenoj temperaturi na dvadeset i tri stepena i najnoviji vjetar koji je donosio miris mora i pijesak u nozdrve, i upitao kako miriše cvijeće u mom dvorištu. Posmatrala sam njegovu glavu i siluetu muškarca ravno istih godina kao one koje ja nosim, a sasvim stranih navika od mojih. On sanja da pravi zgrade pod oblake, da vidi zapadnu Evropu i da ima kuću u Sen Tropeu. Na njegov savršen osmijeh sa ciljem da me omađija njime, ne mogu da uzvratim emocijom. Kad ga gledam tako blizu, kroz glavu mi tutnje neke tuđe noge i neke tuđe riječi. Zašto me vole oni koje ne volim ja, a oni za kojima ja čeznem organizuju ili novi rat protiv mene ili su me već sahranili.
On mi svako jutro poželi da je dobro, i na kraju svakog dana me pita kakav je bio. Nije mu teško ponijeti mi vrećice, donijeti da jedem i ponuditi da je tu za mene otkako sam tužna jer me ovi kojima se nadam bombarduju i svim silama se trude da me sravne sa zemljom.
Prije nekoliko dana zabrinula sam se da će srce da mi stane zbog izgnanstva.
🤗
Parafraza:- Na putu tvoje sreće stoje mladića dva, jedan što voli tebe, drugog što voliš ti.