Cvijete moj tajanstveni

Pričala mi je:

— Nikad nisam vidjela da ju je stegnuo za ruku, da se nad nju uzdizao da bi pokazao silu, nikad je nije udario, nikad za nikad nisam vidjela niti bila prisutna nekom fizičkom nasilju nad njom. – i onda zašuti – al da je lomio njenu mladu dušu, stalno. Pričala mi je da joj je na moje rođenje došao pod prozor na Gradinu i upitao Kad ćeš kući? sve se žene porode i za dva dana kući. Ti mjesec ležiš. Jebi ti to dijete, baci je odozgo i kući. Ne znam da li ju je ikad volio jer nikad nije bio nježan prema njoj. Svojim je bijelim rukama naporedo s njim zidala kuću, miješala cement, donosila vodu, daske, držala kad šaluje. Nismo imali para da plaćamo majstore za sve pa je sve naporedo s njim kad majstori odu dizala šta je mogla pa da orade što više do narednog dana kad dođu opet, da na kraju manje plate njih. Uporedo je i kuhala, držala dvije sobice pod konac uredne, vazda je mirisalo lijepo, vazda sam bila uredna i lijepo obučena, umivena, nahranjena. Znala sam od malena da ne mogu puno da tražim. Sjećam se drugarica u razredu je imala duksericu sa likovima, koliko sam samo čeznula da i ja imam takvu. Ili one naruknice što zveče, pa po dvadesetak njih na ruci, ja nijedne nisam imala nikad. Ili novu trenerku a da je neke ženskaste boje, rozu ili ljubičastu. Vazda crnu, plavu ili sivu jer su se te mogle kupiti na pijaci jeftino. Jedino što mi je kupila, a i to zato što je vidjela kad je došla jednom po mene u školi pa sve djevojčice nosile dokoljenice u duginim bojama i crvenu suknjicu. Kako sam samo sretna bila kad sam to dobila pa sam mogla i ja u školu otići kao druge djevojčice obučena. Sreća pa smo mi tad bili normalni, nisu nas djeca zadirkivala kao što to sad rade ako nešto nemamo. On kad je vidio te čarape, galamio je na nju jer su koštale puno; sjećam se 12 maraka su bile. Ja sam zbunjeno sjedila za stolom iznad prozirnih tanjira, dok je on galamio na nju. Ona je plakala, brada joj je drhtala kad bi odgovarala – sve ću joj kupiti, prodati sa sebe da njoj kupim, nećemo umrijet od gladi zbog jednih čarapa. Mrzila sam te čarape poslije; nikad ih više nisam obukla. U šestom razredu sam išla na dodatnu iz matematike, a znaš kako se u zimu rano smrkne, pa sam ostala čas duže u školi jer je nastavnica bez najave rekla da ostanemo duže. Moji nisu znali gdje sam, a do škole je 10 minuta da se prošeta, mogao je doći bilo ko i vidjeti gdje sam. Ona me je čekala promrzla i riječi nije rekla samo upitala – šta si imala? – dodatnu iz matematike – uzela mi je ruksak i hodale smo kroz mrak u tišini, nismo pričale jer sam znala da je galamio. Tad nije bilo rasvjete kao sad, pa taj hod kući u mraku je objema godio. Plakale smo obje sigurna sam. Čekao nas je u mraku nadomak kuće, i kad je zaurlao na nas, obje smo se trznule, uplašene. Galamio je na mene – gdje si do sad? šta si radila? tvoja škola će me živaca koštati. ostani još jednom tako, ispisat ću te pa ćeš ti slova kopati u zemlji iza kuće. – i psovao je, urlao je, ona ga ja kumila da šuti, da čeka da barem uđemo u kuću, da se ne mora narod skupljati na nas, na dijete koje uči, ne smuca se, gdje je bila, u školi. On joj je prijetio – i tebe ću jednom sa zemljom sastaviti, što je braniš? u stomak će ti skočiti jednom pa ćeš vidjeti. Onda je ona opet ostala trudna. Tjerao ju je i dalje da radi kao mazga. Sjećam se kako je bila lijepa dok je bila trudna. Imala je jednu crnu haljinu do koljena, sa sitnim bijelim cvjetićima, bijelom kragnom i velikim bijelim dugmadima na rukavima. Ona bijela, crna joj kosa, crne oči, najljepša mama na svijetu. Pa kad je zagrlim, tako sam se radovala bratu ili sestri. I onda je izgubila bebu. Pa još jednu. I onda je bila dugo u bolnici. Mjesecima je nisam vidjela. Nije bila dobro. Mene je u školu vodila njegova sestra. Ja imala dugu kosu pa me teško bilo češljati, sve me četkom udarala po glavi i psovala mi. Tad sam shvatila da su valjda svi takvi u njega u porodici. Kad je mama došla kući, stalno je plakala, on je nekad šutio na njen plač, nekad joj je nešto tiho govorio, nekad je galamio na nju i govorio joj šta će joj djeca kad eto ni od mene ništa nema. Ona se većinom trudila da krije suze od mene, uvijek je meni bila nasmijana, pravila mi je ono što sam voljela i uvijek mi govorila “vojčice moja, ti mene nikad nećeš rasplakati”. To “vojčice” je moja neka riječ kad sam bila mala pa nisam znala izgovoriti djevojčica, a ona me oduvijek zvala djevojčice moja. Kad sam krenula u srednju školu, sve se djevojčice šminkaju, pa bih i ja. Merkator se tek napravio nama pored Gimnazije i sjećam se odem tamo sa drugaricama iz razreda, a ona šminka preskupa. Kasnije su mi govorile da se ima kupiti i na pijaci. Skupim nekad hrabrosti i kad smo išle na pijacu kažem joj jel bi mi kupila sjajilo za usne. Samo me je pogledala. Mislim da je u tom trenutku postala svjesna da ima tinejdžerku u kući i samo me je vidjela, nije se ljutila. Pomilovala me i rekla kupit ću ti ali ne sad. Tad smo nekad pravile sok od ruža, kraj ljeta, septembar ili oktobar, pa naložile vatru napolju, i obrazi mi crveni bili od topline i rada i kaže ona meni – eto ne treba ti rumenilo, znaš kako su ti obrazi lijepi i crveni, ko ruže. Cvijete moj tajanstveni, ružo čudesna. Od tad me prestala zvati djevojčice, i sve me zove tako. To ti je pjesma Otona Župančića; mama je stalno skupljala knjige koje je kupavala na ulici. A to za šminku, kasnije mi je nekad kroz par mjeseci za rođendan kupila sve; odvela me je u Merkator i kupila mi olovku za oči, maskaru, sjenu bijele i roze boje, sjaj za usne i parfem. Dala bih sve da sad mogu naći taj parfem opet. Pisalo je na njemu Lola i imao je nježne note. Kasnije mi je kupila kupke i mirisne kreme, dezodoranse i drugačiji šampon za kosu, nisu više bili oni dječiji, i pokazala mi je kako da obrijem noge. Govorila mi je – nemoj nikad kupovati šminku na pijaci, meni je otac prije rata šminku donosio iz njemačke – spominjala je velika imena, ja nisam ni znala za njih – na pijaci može biti to pokvareno, a sve ide na kožu, na oči, otrovat ćeš se. I kupuj pamuk. Na pijaci kupiti pamučnu majicu je u redu; bitno je da je čisto i da nije poderano, al šminku nemoj, čuvaj zdravlje. Jednom dok smo šetale pa na ulici prodavali knjige, uze ona nekoliko i plati. Kad smo došle kući, pokazala mi je iz tih knjiga kako da pravim mirise, ulja i kreme, recepte za prirodne šampone za kosu, ili mirisne vodice od prirodnih stvari. Ljeti smo išle u njivu nedaleko od naše kuće pa brale travu. Nekad mi to nije imalo smisla, pa mi kaže – pomiriši ruke; pomirišem a one mirišu na čaj. Ja to tad nisam voljela, htjela sam mirisati kao djevojčice u školi, koje su se već pocurile. Jednom mi je profesorica engleskog u školi rekla da mi džemper miriše na mentu i da joj se sviđa, pa sam tek tad pomalo postala svjesna koliko je bogatstva u mojoj majci. Pomalo. Tad se neki dečkić u mene zaljubio, pa mi pisao poruke, pa sam imala leksikon i spomenar. Krila to ko zmija noge. Ona je uzimala da čita, i pravila se da ništa ne zna. Kasnije mi je nekad rekla da je vidjela bilo šta ružno i alarmantno, rekla bi mi. Tako da je sve vraćala gdje je nalazila i nije nikad ništa rekla. Al on je jednom vidio poruke na mom mobitelu, a dobila sam ga kad sam krenula u drugi razred srednje škole i oduzeo ga kad je to vidio. Prije toga me je istukao, zaključao me je u sobu s njim, i nije njoj dao da ona uđe i spriječi ga. Bila sam u modricama 2 sedmice i gledala sam kako se boje na mjestima gdje me je tukao mijanjju od crvene do žute. Ona mi je obloge stavljala na leđa, plakala i klela ga. Tad sam prvi put u njenim očima vidjela mržnju prema njemu. Tad je prvi put pričala koliko je njeno mlado srce lomio od kad se udala za njega. Od tad ga i ja mrzim i zovem imenom…

Tu je stala, spustila glavu i brada joj je drhtala, niz lice su se slivale suze. Otvorila je telefon i pokazala mi video koji je snimila ljetos. Na njemu je starica sjedila u cvjetnjaku sa najnježnijim pogledom koje majke bosanke imaju. Lice izborano, ruke flekave i sa vidljivim tragovima nekoga ko je radio teške poslove. – Reci nešto mama – A šta da ti kažem? Što me to snimaš? – Da imam. – Što? – Pa šta fali da imam. – Snimaš da imaš kad umrem? Tišina, vidim brada joj drhti – posegnu prema žbunu mente i melise, otkide par liskica i pruža prema kameri – Cvijete moj tajanstveni, ružo čudnesna…

---

Ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna,
tražio sam te ja
i kad sam prošao kraj tebe i pogledao na te,
duša mi zadrhta sva.
Srce je moje naslutilo
tajanstvenosti moć,
srce je moje oćutilo
kako se vedri noć.

U mojoj je duši sijevnulo
svjetlo golema blaga.
Sve moje biće je čeznulo
za tobom, za tobom, draga,
ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna.

O, bogat sam –
pomozi mi da podignem,
ponesem blago svoje,
sve blago duše moje!

---