Koliko se samo borim sama sa sobom da držim jezik za zubima, naročito ljudima kad počnu samoljublja i hvalospjeve o sebi samima. Ja vaki ja naki… ja najbolji. Ne moguuuuu. Kad smo tako pametni i diFni, zašto nismo poznati da vasdunjaluk zna za tebe takvog divnog? jel ti ima ime barem na wikipediji, eto to možeš sam i editovati, barem negdje. Nema? pa onda nemoj Boga ti.
Ne volim ni ove što u ramazanu slikaju sofru, kur’an, sehure i iftare, džamije, horove, a za novu godinu, rođendan, šta god, čaša vina u kadar i svi dobijemo amneziju.
Ne volim ni ove što se kunu u ljubav, a jebu sa strane.
I tako posmatram narod, puna riječi da im kažem – štos licemjer, al sve si šapućem – ne tiče te se, šuti.
*
Jučer sam plakala na poslu. Taj neki website za tendere ne radi i naša firma je jedna od 12 firmi u našoj grupaciji i kaže meni moj šef da pošaljem mejl tamo nekom drugom direktoru te neke sestrinske firme. S njim sam još i dobra, pijemo kafu nekad, i šalimo se i svašta o njemu znam što npr ne znam o svome šefu. I pošaljem jedan mejl, on mi odgovori – please, let me do my job. Ja se nisam laktala da radim njegov posao, meni je trebao broj tiketa koji je podigao na stranici za tendere da pošaljem da tražim da se tender produži, pa sam mu napisala luckast email, na fazon da mu želim puno sreće u viteškim podvizima protiv strašnog zmaja u minicarstvu i objasnila šta mi treba (obzirom da voli te viteške stvari). Nema odgovora. Popodne dolazi moj šef sa nekog sastanaka, kaže mi – morao sam te braniti.
– zašto?
– Zbog mejla koji si poslala. – izgubljena pitam kojeg, kaže razmisli malo i sve vrijeme se smije, ali ne da se smije, lik se za cereka.
Skontam nakon par minuta da je u pitanju taj mejl jer svi ostali su okej, on odgovara – bingo. Meni ta rečenica ne smeta, očigledno je šala, al on se puno naljutio pa bi bilo fino da odeš reći izvini.
– Izvini za šta?
– Za šalu.
– Očiglednu?
– Da, ali eto on to ne voli. On voli da ga se tretira kao Hogara Strašnog da ga se svi boje. Ti si tom rečenicom srušila taj njegov ugled i meni je to smiješno, neka si ali radi našeg mira u kući, idi i reci da se neće ponoviti.
Ja strašno mrzim govoriti sorry ako čvrsto vjerujem da ono što sam rekla ne nosi težinu i nije velika stvar. Dok sam došla do svog stola iz ofisa svoga šefa, ja sam se slomila i počela plakati. To je samo šala. Skupim u sebi sve ljepote i odem mu u ofis, tom tamo mrgudu, a on ljut ne može da me gleda, ali ne progovara. Ipak smo godinu dana imali samo prijateljske i krajnje lijepe razgovore. Čim sam rekla – I came here to apologize – meni su opet oči zasuzile i on je odmah odgovorio – it’s ok, I really am not mad, I loved your email, it just shd not have been an email.
Muškarci i njihov svijet. I žene koje se moraju povinovati.
*
Slomljeno mi je srce. Nevezano za ovo gore, već – generally. A u isto vrijeme sama sebe tješim riječima – ljudi nisu bitni, okreni se Bogu. Kad boli, reci elhamdulillah. Kad je lijepo, opet elhamdulillah.
Sve što nemam i ne treba biti moje, sve što imam to je dar.
Budi veća od boli u tijelu koje je prolazno jer imaš ljepše stvari u duši.
Velika je vještina kontrolisati emocije. To hoće trening. Bolje se praviti budala, nego ispasti budala. Uz dvije riječi “izvini” I “molim”, prolazi se sa manje ogrebotina na duši.
Za dobro raspoloženje, epizoda iz Hogara.
Pita domorodac sveznajućeg: “Hogare, zašto je ova noć tako mračna?” A on će:”Ovo je mračni srednji vijek.”
Ja ne podnosim parazite koji očekuju da stvari u životu dobijaju na lijepe oči, ili da žive na račun drugog, a još se pritom zgražavaju poslova koji su kao ispod njihovog nivoa.
I ma koliko se trudila da ih izignorišem jer to je najbolje ako možeš, ne mogu da se suzdržim da ne budem ironična do bola, ali je fol što se njih ebe za to, jer nemaju obraza koliko je gram.
Bolje ispasti budala, nego ispasti iz voza. 😊