Savršen krug.

Nekad kad zatvorim oči, dobijem osjećaj da sam daleko od ovog trenutka sada. Toliko je u meni trenutaka u kojima osjetim da i dalje živim, dišem i rastem. Osjetim sama sebe živu i sve te stvari oko mene kao da se sve u isto vrijeme dešavaju i sve te iste Ja postaju nešto što sam sad.

U jednom sam trenutku prvačić. Sjedim u prvoj klupi pored prozora u učionici pored zbornice na spratu OŠ Amalija Lebeničnik koja još uvijek nije promijenila naziv u OŠ Slavinovići. Vani pada kiša, mokro je i przori su široki i veliki. Novembar je 1994.godine. Na sebi imam crvene somotne pantalone, bijelu košulju sa velikom kragnom i kosa mi je skupljena u dugu debelu pletenicu. Vidim dječaka koji sjedi sa mnom u klupi i još uvijek nas je malo u razredu, za nekoliko mjeseci sjedit ćemo po troje u klupi i bit će nas četrdeset i dvoje.

Potom sam sedmi razred. Imamo čas tjelesnog napolju. Nastavnik ne obraća pažnju na nas djevojčice. Dječaci igraju košarke. Tabla sa obručem je izlizana i siva, a obruč nema mrežu. Sjedimo na klupi i na travi. Toplo je. Amina mi je rekla da sam narandžasta od pjega, ja joj rekla da je debela. Sad smo se podijelile u grupe i ova moja je veća, sve odlične djevojčice su sa mnom.

Potom sam treći razred. Moji roditelji i ja stojimo ispred prodavnice sa igračkama i u rukama držim žutu plastičnu pernicu koja svira. Izgleda kao mali piano u mojim rukama sa bijelim i crnim tipkama a na njima piše do-re-mi-fa-… pritišćem ih radosna i onda mi mama kaže da prestanem da ne potrošim baterije jer nemamo para da ih mijenjamo stalno, dosta je što smo kupili pernicu. Nailazi učitelj iz škole, prijatelj moga oca. Ja ga ne volim, uvijek sam se osjećala čudno oko njega. Vazda je htio da ja budem u njegovom razredu. Ne volim kad me štipa za obraze; boli i stid me je. Kupio mi je sladoled. Kornet baš lijepo miriše, i volim koliko je bijela boja ovog studenog krema. Ja ne znam šta je vanilija.

Imam dvadeset i jednu godinu i sjedimo u Domu armije. Na vježbama smo sintakse. Spremamo se za ispit. Maj mjesec, vruće je. Asistentica koja nam drži vježbe mi je beskrajno simpatična, lijepo priča. Zašto ne razumijem ove relativne rečenice? Moram dobiti 10. Ne podnosim to da je samo onaj Semir imao desetku u januaru. Kako on ovo sve konta? Kako Selma ovo konta? Šta ja ne vidim?

Imam dvadeset i devet godina. Sjedim na travi u kampusu u Briselu. Proljeće je. Berem male tratinčice koje su oko mene. Slušam ljude oko sebe kako pričaju na francuskom, flamanskom i engleskom. Sa mnom sjedi djevojka iz Maroka koju sam upoznala na časovima holandskog. Isto smo godište. Ona je na masteru biznisa. Pravim joj vijenac od tratinčica. Govori mi da ne zna kako da napravi to sama i da nikad nije imala vijenac od cvijeća u kosi. Prilazi mi studentica. Kineskinja. Pita me da li može da me zagrli. Bez odgovora zagrlim ja nju prva. Kažem joj da sjedne. Pitam zašto je tražila zagrljaj, odgovara da je na ispitu na predmetu na kojem radim pripravnički dobila 20/20. Kaže mi da je to zbog mene jer sam joj ja najviše pomogla. Ja ne mogu da se sjetim njenog lika na časovima, imali smo 90 studenata. Priča kako ne može letjeti nazad za Kinu, da će biti sama cijelo ljeto. Govori nam kako joj treba posao. – Jel bi radila na kampu ljeti sa tinejdžerima? – upitam. Pristaje.

Imam trideset godina. Januar je. Hodam prema školi u kojoj radim. Mjesto se zove Wavre. Nije hladno, baš je onako kako volim. Otkopčana mi jakna, vjetar prolazi kroz mene. Gledam jezero dok prelazim preko mosta. Kako je lijepa priroda. Kako to da mi je ovo sve drago ovoliko. Bože kako sam blagoslovljena.

Imam dvadeset i jednu. Decembar je. Hladno je vani, toplo u kući. Mati mi plete kosu u pletenicu. Pijemo čaj iz dvije jednake šoljice. Nedjelja je. Gledamo Ranjeni orao na tvu. Učila sam puno večeras. Ispiti su uskoro. Osjetim nemir u grudima. Sve u kući miriše i toplo je. Spava mi se. Kako je ova Anđelka lijepa.

Imam trinaest godina. Danas je 8. mart. Imamo geografiju u drugoj smjeni, prvi čas. Stojim sa drugaricama na drugom ulazu u školu. Zvoni. Izlazi 8.c. Prilazi mi najvisočiji dječak. Odavno mi se sviđa. Daje mi crvenu ružu. Ništa mi nije rekao i odlazi. Ulazimo u učionicu i nastavnik se smije. Oni su imali posljednji čas kod njega. – A dao ti je cvijet? Ukrao od nastanice bosanskog, ona ima najviše i čuva pola dana. Sjedim u posljednjoj klupi do vrata, zagnjurila sam glavu u torbu. Svi se smiju. Počinje čas. I dalje smo moj cvijet i ja tema. – Dženita je uvijek bila za Tita i za vlast partizana. Znaš li ti tu pjesmu, gospođice Dženita? – Znam, nastavniče. – Jel bi ti nama malo pred kartu da pričamo danas? – ustajem i idem pred tablu.

Imam šesnaest godina. Na času sam fizike, u učionici u ćošku na drugom spratu. Gimnazijski amfiteatar. Sjedim u trećem redu prva pored prolaza. Profesorica Amira ispituje red ispred mene. To znači da smo mi ostali mirni do naredne sedmice. Na krilu mi roman 11 minuta. Upijam riječi i stid me je šta čitam. Profesorica progovara – Daj. – dižem glavu i vidim da se meni obraća. – Molim? – Daj mi to što čitaš. – Lektira, profesorice. – djevojčice se kikoću, znaju koja je knjiga jer su sve pročitale pa je knjiga kružeći došla i do mene. – Nije problem, neka je, dat ću je profesorici Vukovljak. Daj sad meni. – Pružam joj knjigu. Ona čita naglas stranicu na kojoj sam bila. Dječaci se smiju jače od djevojčica.

Imam petnaest godina. Ljeto je. Na selu sam kod rodbine. Sjedimo na travi ispod velikog oraha. Ispred nas polje, šume, more zelenila. Gledam brdo u daljini. Tamo živi rođak moje rodice. Tako volim kad dođe dok sam ja ovdje. Volim kad priča sa mnom. Volim kad mi kaže Džana. Tako me svi oni zovu. Da mi je da ove moje rodice kažu – hajmo zvati Elku da dođe da igramo odbojke. Šute. – Hajmo praviti kolač od jabuka. – Hajmo. – Zvat ćemo Elvisu i Elvisa da dođu kad napravimo. Osjetim radost i obrazi mi gore.

Imam šest godina. U mojoj kući ima puno djece. Igraju se mojim igračkama. Ja moram ići kod kone po dvije velike flaše mlijeka. Ruke me nekad bole dok ih nosim. Ulazim u dvorište. Jedno dijete sjedi u bijeloj korpi od zamrzivača i cuca se. Uzeli su moje autiće. Plačem. Ispalo mi je mlijeko i prosulo se. Što su uzeli moje autiće iz vitrine? Mama galami jer se prosulo mlijeko. Bacila je autiće u smeće. Mala djeca u kući neće imati šta da jedu. Plačem i tužna sam.

Nemam još trideset i dvije. Oktobar je. Sjedim na aerodromu u Norveškoj. Jedem hamburger. Raskinuli smo. U Briselu me čeka mama. Svaki dio mene me boli. Došla mi je poruka. On mi je poslao srce i poljubac – molim te javi mi se kad sletiš da znam da si dobro. Grizem hamburger da ne plačem. Osjećam da me dave veliki zalogaji da se ne udavim u suzama.

Tek sam napunila dvadeset i šest. Nova godina je. U Briselu sam. Spremamo se da idemo vidjeti vatromet na Grand Placu. Moje rodice i ja smo isto obučene – male crne haljine, crne štrample i čizme do koljena. Drugačije boje su nam kaputi. Ja nosim bijelu kapu. Hladno je. Osjećam da treperim. Sa nama je momak moje rodice i njegov rođak. Rođak mi se nabacuje. Gužva je. U ponoć me poljubila prvo mlađa pa starija rodica. Starija rodica ima crveno oko usana jer ju je poljubio momak. Smije se tome kad joj kažem. Rođak njenog momka me pita da me poljubi. Kažem mu da ne može. – Mogu li te držati za ruku kad hodamo? – Ne može ni to.

Imam dvadeset i četiri. April je. Danas sam prvi put farbala kosu. Petak je. Moram se javiti Ireni da mi dođe raditi učionicu. Direktor je dao dozvolu. Obradovat će se. Šaljem joj selfie. Pišem joj da se vidimo za vikend i da imam radosnu vijest za nju. Ne odgovara mi. Idem da jedem. Gledam tv sa mamom. Dolazim na fejsbuk. Imam dosta lajkova na novu profilnu sliku. Imam 10 novih poruka. Poruke od Andree – Dženita, zvala sam te. Jesi li čula šta se desilo? Dženita molim te nazovi me. Poruke od Jasmine – Dženita, nazovi me molim te. Poruke od Davora – Dženita, Irena je umrla.

Sjedim u klupi u podrumu na Filozofskom. Imamo vježbe Američke književnosti. Jesen je. Pišem pjesmu u velikoj svesci u kojoj su mi svi časovi. Kolegica se raspravlja sa asistenticom oko rada koji je trebala predati. Ne slušam ih. Ne čujem glasove, gledam napolje kroz prozore u vrhu zida. – Kolegice, šta Vi žvrljate dok gledate vani i ne pratite moj čas? – Ništa bitno. – Dajte to ovamo. – Jel ovo srednja škola? – Baš zato što nije, ne dozvoljavam da se na mom času radi nešto što nije primjereno nastavi. – Prevrćem očima. – dođite po ovo poslije časa. – poslije časa moram u studentsku. – čekat će vas onda u petici. —- dolazim u peticu poslije časova. – Poštovanje, asistentice. Jel mogu dobiti svoju svesku nazad? – Možete, kolegice. Znate, prelistala sam Vam malo tu svesku i to što pišete je pravo kvalitetno. Zašto ne pokažete nekome da se objavi? Ili da čitamo na času? Jeste li nekome već to pokazivali? – Nisam, ma kakva ja. Nije ovo ništa veliko. – Možda jeste, možda nije, probajte dati nekome, ima smisla. Meni barem. – Kome? Odakle da krenem? – Pa ne znam. Dajte mi malo vremena pa ću se i ja raspitati. Do tad možda otvorite blog. Tako je najbolje. Anonimno niko Vas ne zna pa ćete tako imati i iskreno mišeljenje. – Šta da otvorim? – Blog. To vam je kao internet dnevnik. Vaša stranica. Pišete šta hoćete. – Aha. Nisam nikad čitala to. – Probajte. Imamo i mi naš servis. Ne znam koja je stranica ali eto pogledajte blogove online i vidite da počnete tako. – Dobro.