6.11.2023.
Ljudi da bi razumijeli religiju i Boga, trebali bi krenuti od ljepote i pozitivnih stvari koje dobijaju u vjerovanju.
Nije Bog insan. Nije čovjek. Ali mi nismo toliko kognitivno sposobni da razdvojimo ljudske osobine od božanskih.
Boga zamisliti kao najnježniju emociju koju smo ikad osjetili, najmilostiviji momenat u životu, najveću ljubav, najljepši trenutak koji se desio u životu i emociju mira, spokoja, radosti, oksitocina, ljepote u tijelu koju ta emocija pruža. I još na hiljade puta više i ljepše. Al to je što mi nikad nećemo moći pojmiti šta je više i ljepše. Kad se zamišlja veličina Svemira, ljudi to porede sa velikim prostorijama u odnosu na neku malu stvar koja bi bila postavljena u toj velikoj prostoriji, kao npr klupicu na sred velikog fudbalskog terena kao odnos ljudi vs Svemir. Ili najveće pustinjsko prostranstvo da bi neko zamislio pustahiju svemirsku. Uglavnom se koriste stvarima koje znaju da bi opisali da tamo negdje izvan ove planete ima sistem sa planetama, al to je tek jedna galaksija, od miliona galaksija, i još se sve to širi. Mislim da apsolutno niko od nas nije sposoban da zamisli veličinu Svemira, samim time ni Božiju Milost nad nama kad nas od nečega sačuva ili kad nas stavi na iskušenje pa nam šalje Svoje Milosti i uputu kako da se nosimo sa životom.
I još što se vjerovanja tiče, ne znam zašto se ljudi fokusiraju na kažnjavanja, na propise, na naredbe, na ružne stvari. Ružne stvari su od ljudi jer dao ti je slobodnu volju i mi to sami sebi radimo. Što se propisa tiče, de mi dajte barem jedan primjer nekog drugog odnosa sa nekim gdje nema uslova korištenja, pravila, ugovorenih tačaka ponašanja. Apsolutno nijedna stvar na svijetu nije bez posljedica – dobrih ili loših. Ako svoj život ne održavaš pod kontrolom i ne poštuješ npr svoje tijelo i fizičko zdravlje po propisima, ono strada i oboli. Ako varaš ljude u vezi – poslovno i privatno – poljuljaju se odnosii izgubi se povjerenje. Tako i u relaciji sa Bogom, ako poštuješ pravila i propise, dobiješ daleko više zauzvrat. Jer ljudi ti ne mogu dati koliko ti može dati Stvoritelj. Jer Bog ti kroz knjigu kaže – ovo su uslovi korištenja/vjerovanja, trebaš da se pridržavaš ovih pet stvari – očitovanje Boga i Poslanika, namaz/molitva, zekat, postiti Ramazan i obaviti hadždž. Kad sa tim razumijevanjem se uđe u razgovor, odnos, relaciju i ugovor sa Bogom, onda razumiješ. A što više se otvaraš tom odnosu, On ti više znanje povećava, dakle nikako ne gubiš u tom odnosu. Što Ga više vidiš dobrim, On će sve bolji da bude.
Bitno za razumjeti prije ovog ugovora jeste da je ovaj život prolazan, i to treba razumjeti u glavi i u srcu a ne nonšalantno reći – pa da rodimo se-umremo, već razumjeti u pravom smislu te riječi da si rođen da živiš da bi se pokoravao Svevišnjem. Apsolutno ni za šta drugo. I to što ćeš imati stvari, steći imetak i gubiti ga, imati porodicu i ljude koji će dolaziti i odlaziti, umirati i rađati se, što ćeš osjetiti nepravde i najljepše stvari, da to nije cilj, da to nije poenta, da nisi zbog toga tu. To je sve test, to je sve samo da zaradiš vječnost. Kažu da je najveća ljubav ljubav prema djetetu, ali ipak u srcu iznad svega i svih mora da bude Allah dž.š, pa Poslanik savs, pa onda ljudi. To je to razumjevanje koje treba da se posadi i živi u glavi i srcu – iznad Njega nema niko. Zamisli da ti ubiju to dijete koje najviše voliš i za koje misliš da je razlog tvog postojanja, da je najveća ljubav koju si osjetio i da ne poludiš i da se ne naljutiš na Njega pitanjima – što mi to radiš i što me mučiš, kako to da si dobar a kažnjavaš me. Ovo su tako normalne ljudske, insanske, emocije i nekako najjednostavniji način razmišljanja. Vjerovanje treba da bude toliko čvrsto u duši i srcu da prigrliš taj gubitak voljene osobe i da se zahvališ Svevišnjem što ti je dao i to iskušenje u životu da učvrsti tvoju vjeru. Samo s tim razmišljanjem možeš da kažeš da razumiješ šta je ljubav, vjerovanje i religija.
Svaki dan se molim Bogu da mi otvori srce i um da što više razumijem sve što mi se dešava. Ja prva znam kroz kakva sam iskušenja prošla i koliko sam patila i pitala se – zašto ja, zašto meni, ja sam bila dobra, ja ovo, ja ono. I svaki dan se borim da ne idem protiv tog zaboravka u meni, tog ljudskog u meni da sam nerazumna, nezahvalna, da se ubijedim da On zna zašto su stvari za mene bolje ovako. Jer ako nije jasno sad u trenutku kada patim, bit će jasno za godinu dana i trebam biti strpljiva da sačekam da vidim. A svi smo nestrpljivi, niko od nas ne zna da čeka, i opet – to su sve ljudske osobine. I mi pojma nemamo ništa o Bogu jer niko od nas nije ni približno svet da bi mogao reći – eh to je ono što je Svevišnji.
U zamućenoj vodi ne vidiš ništa. Sve je do tebe. Razbistri si um dovoljno da razumiješ osnovno. Nije ni potrebno znati o galaksijama, o veličini Svemira, o svim sistemima. Dovoljno je znati ono što ti je obznanjeno u tvojoj neposrednoj blizini – šta ti je Bog dao lijepo za cijelog života, pa makar to bio komad krpe dovoljno da te pokrije da se ne smrzneš. Jer On zna, mi pojma nemamo.
I nisam ja najpametnija, samo sebe ubijeđujem svaki dan da je optimizam bolji za moje srce, i da je bolje započeti dan pozitivno. Da barem kroz sve pozitivno gledamo na Njega. To vam uostalom svi lajfkoučevi i influenseri govore. Da barem tu pozitivnost koristimo i u odnos sa Njim.
I ljudi koji se isključivo fokusiraju na kažnjavanja “ako ne uradiš ovo desit će se ono”, imaju problem sami sa sobom i sa zakonima. Ni u firmi u kojoj radite nemate slobodu; ako kasniš na posao svaki dan, bit ćeš kažnjen; ako pogriješiš ugovore, snosit ćeš posljedice; ako prekršiš zakon, bit ćeš gonjen. Sve je uzročno posljedična stvar, ne znam samo što se Bogu te stvari spočitavaju (možda zato što On ima daleko više uticaje na posljedice pa je te ljude strah kažnjavanja). Samo eto – ponašaj se po pravilima, po kućnom redu, po ugovoru i bit će sve okej, šta je problem?
Ovo sam pisala krajnje jednostavnim jezikom da bi ovi koji ne razumiju progledali. I bez obzira kako se činilo da živimo u jedno krajnje teško doba, mišljenja sam da smo ipak blagoslovljeni jer – pazi koliko iskušenja imaš i imaš opciju da se okreneš Njemu i nećeš patiti toliko koliko misliš da patiš.
Dug tekst ali poučan.
Tako je , imati kontrolu i poštovati pravila vjere.
Mnogo protivriječnosti. Kažeš, ružne stvari su od ljudi. Ko je stvorio bogove ako ne ljudi. Naivna pričica za naivce.
Znaš kako, ja tebi ne vrijeđam nevjerovanje, pa tako nemoj ni ti meni vjerovanje. ☺️
Nikog ne slušaj. Sve si u pravu.
Prvo, pravila postoje i u firmi sama si rekla ne može se kasniti na posao i nije sloboda biti bez kontrole ili jedemo svašta i da budemo mršavi ne ide i sama si rekla imaju posljedice.
Divna je islam vjera ko je istinski živi. Ovi sto vrijedati sigurno nisu post ni procitali.
Samo je JEDAN BOG istinski ALLAH tako da jesu ljudi izmislili lažna božanstva i zato jeste u našoj vjeri akcentan na TEVHID tj Monoteizam tj. Da je samo jedan istinski Bog Allah.
Lijepa reakcija na sve “ja pa ja” konstrukcije.
Lijepa opservacija da su svi ljudi u svim odnosima u “ja pa ja” modu.
Nisam pomislila na takvu opservaciju u gornjoj rečenici, već na opservaciju da neki ljudi svoje “ja” posmatraju odvojeno od Boga (pritom ne izjednačavajući stvoreno sa Stvarajućim, već upravo onako kako si objasnila u postu gdje Božije uranja u ljudsko i ljudsko pokušava doseći Božije koliko god da pojednostavljeno bilo), ali kad si je već napisala, i kad bolje razmislim, čak ima elemenata da pomislim kako ni tvoja opservacija nije sasvim daleko od pameti.
Kako nije kad sebe suzava? Ako se već mora ubjeđivati, onda je to ubjeđenje ili opredjeljenje?
Koga Allah Uputi doista je uspio a koga ostavi u zabludu njemu pomoci nema
Pametni o bogu ne raspravljaju.
Osvrnuću se u tezama:
1. Vjerovanje je i pitanje kognicije – put se nastavlja, to je izvjesno. Zamišljeni čovjek bez svojstava vjerujućeg, ali i nevjerujećeg ima logički i intuitivni problem da zamisli nestanak svijesti (bitka), a samo to bi bila ultimativna smrt;
2. Vjerovanje je i pitanje samoodgoja – neke ljude učenje u iskustvu nauči da osjećaju zadovoljstvo (koje sačinjavaju sve lijepe emocije koje si opisala u tekstu, samo u manjoj mjeri) već pri susretu sa malim-lijepim pojavama u životu, dok su drugim ljudima te male-lijepe pojave trivijalne, nedostatne, premale, nebitne (očekuju više);
3. Vjerovanje je i učenje o zdravlju duše – činjenje loših stvari za sobom automatski povlači loš unutrašnji osjećaj u čovjeku, a ko uopšte želi da se osjeća loše? Vjerovatno postoje (pretpostavljam) stanja u kojima se čovjek toliko odrodi sam od sebe da više nije sposoban razlučiti loše djelovanje od bar neutralnog ili djelovanja u dobru, pa mu loše činjenje postane navika, rutina uslijed te granice koju je prešao i otišao u zaborav;
4. Vjerovanje je i pitanje evolucije – svrha je jako važna, stoga ne mislim da je sve i do kraja pojašnjeno kada je riječ o svrhi ljudi (njihovog sebstva) u raju. Uz napomenu da je jasno rečeno da se zadržava diskreciono pravo da se objavi dokle je za ljude potrebno, znavši to, mislim da treba čuvati otvorenom mogućnost da se svrha raja ne svodi samo na uživanje. Duše će biti u konstantnom unutrašnjem stanju uživanja, ok., ali da li će imati i drugu svrhu, neke zadatke npr., to ne znamo (i ne trebamo znati, na kraju krajeva).
Jednom riječju, za mene je vjerovanje i odnos sa Bogom najpribližnije učenju.
Evo ja bih dala opsaku na ovo prvo. Ne možemo pojmit, to je kao da dvodimenzionalnom.biću dadneš da misli o stvatima iz tri dimenzije. Ili trodimenzionalnom o četvrtoj dimenziji
Kao da si slušala razgovor mene i muža od prije tri dana. Ali znaci od-do 💜
Ja znam da kad razmišljam o Bozijoj ljubavi i Njegovoj milosti prema nama, pocnem plakati. Obuzme me neopisiv osjećaj i kroz te suze osjetim Veličanstvenog.
Možda će zvučati neobično, ali kada je riječ o vjeri u Boga i o našem odnosu prema onom što sa sobom nosi vjera, kada bi pokušali to staviti u neke zemaljske okvire, moglo bi se reći da vjera u Boga u sebi sadrži prava i obaveze. Inače je pitanje prava i obaveza često problematično, jer ljudi su često skloni da uživaju prava dok zanemaruju obaveze koje ta prava podrazumijevaju. Kada bismo pokušali vjeru u Boga posmatrati kroz tu prizmu, uočili bismo da ona zaista funkcioniše na sličan način.
Vjera nam pruža mnogo prava: mir, duhovno ispunjenje, osjećaj smisla i sigurnost u Božiju milost. Kroz vjeru imamo pravo na nadu u bolji svijet, pravo na molitvu kao izvor utjehe, i pravo na oprost za naše greške. To su neka od “prava” koja dolaze kroz odnos s Bogom. Međutim, vjera nije samo uživanje u tim pravima; ona podrazumijeva i određene obaveze prema Bogu, svijetu i nama samima.
Ljudi često zaboravljaju da prava nisu jednostrana. Baš kao što uživamo Božije blagodati, imamo obavezu da živimo u skladu s Njegovom voljom. To podrazumijeva slijeđenje moralnih smjernica, činjenje dobra i brigu o sebi i drugima.
Odnosi među ljudima često zapadnu u probleme kada se balans između prava i obaveza poremeti. Slično je i s vjerom. Ako težimo samo pravima – tražimo Božiju milost i blagodati, ali ne ispunjavamo svoje obaveze prema Njemu i Njegovom stvaranju – dolazimo do stanja duhovne neravnoteže. Ipak, kad istinski shvatimo da je vjera harmonija prava i obaveza, tada naša duša pronađe svoj mir.
Mnogi ljudi, međutim, skloni su tražiti blagodati vjere, a zanemariti obaveze koje ona sa sobom nosi. Očekivati mir i Božiju milost, a ne ispunjavati svoje dužnosti prema Bogu i Njegovom stvaranju, vodi nas u stanje duhovne neravnoteže. Ta neravnoteža često rezultira osjećajem praznine i udaljenosti od Boga.
Vecina danasnjih ljudi nije u stanju sklopiti policu bez citanja uputstva, ali bi zato sklapali police života, pri tome, kada im krene sve naopako, krivi su im svi, od ljudi do Boga, samo nisu oni sebi krivi, jer se nisu sjetili ili nisu zelili da procitaju uputstvo, praveci se pametni.
{ ذَٰلِكَ ٱلۡكِتَٰبُ لَا رَيۡبَۛ فِيهِۛ هُدٗى لِّلۡمُتَّقِينَ }
“Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali” (Al-Baqarah, 2)
nakon necitanja uputstva,drugi problem ljudi je taj sto su oni sebi umislili da su oni neki bitan faktor na Zemlji, sto bi rekao Rust Cohle u seriji “True detective”:
“We are things that labor under the illusion of having a self, that accretion of sensory experience and feelings, programmed with total assurance that we are each somebody, when in fact everybody’s nobody”
e iz te ljudske samoobmane proizilaze svi problemi
Ja volim vjernike koji svoju vjeru čuvaju za sebe i koji nikome ne nameću ništa. Svako treba da odluči za sebe hoće li vjerovati ili neće.Sviđaju mi se oni stari tipovi vjernika kako se prije vjerovalo, ovo današnje gdje se za zve nešto novo izmišlja, eh to mi se nimalo ne sviđa, kroje sebi ljudi kako im paše.Nameću pogrešne stavove, zovu te nevjernikom, ako nisi onako kako bi oni voljeli da budeš.Kojim pravom samo se pitam.Ko fol vijernici, a srce im nečisto.