The Mystic’s Dream

Jučer sam bukirala najgluplju rutu kući ikad. Doha-Dubai-Istanbul aerodrom Sabiha-Tuzla, jer u tom slučaju od Slavinovića do Dubrava je samo pola sata, i izbjegava se vožnja za Sarajevo. Ali u Istanbul ću sletjeti u 21h, a let za Tuzlu je u 6h ujutro.

Kad sam se vraćala jednom nazad za Dohu, let mi je bio pomjeren za par sati pa sam na istanbulskom aerodromu provela šest sati i to je bilo od najgorih iskustava ikad. Sad evo već paničarim kako ću ovo izvesti. U 22h eto neka sam van aviona i boardin je u 5h ujutro, šta da radim 7h. Plačem već.

Ali eto, de da budemo fini prema onima koji dolaze po mene pa da ne voze za Sarajevo.

Ovo mi je treći odlazak kući ove godine, jedan plaća firma, ova dva ja plaćam avionsku kartu i kad nekome kažem koliko košta karta kući (a ova je sad i budget-friendly), svi me pitaju što idem kući toliko puta, to jednom što plati posao treba biti dovoljno. Al onda razmišljam – kako da ne budem za bajram kući? kako da ne osjetim ramazan kući? meni je poseban osjećaj kod nas otići na teraviju nego bilo gdje drugo.

Razmišljam još i to da sve radim da ugodim nekim drugim ljudima. Sve nešto za druge, sve nešto da se neko drugi ne ljuti. Eno ovaj moj terapeut, otišao čovjek fino na putovanje na Daleki istok sasvim sam, mjesec dana. I to je njegovo lično ulaganje u njega samog. I kad mi je prvi put rekao da ide sam, malo sam se zamislila – ali sam? sam. Pa kako? pa tako.

I evo sad i ja razmišljam kako da ugodim sebi. Od slobodnih dana ostalo mi ih je još pet. I sad kontam – moj rođendan je u decembru; zašto tih 9 dana (sa dva vikenda), ne bih provela u Engleskoj? oduvijek sam željela vidjeti vječni počinak i kuću Jane Austen (i to baš u onoj sedmici kad nam je rođendan), i Straford-upon-Avon kao rodno mjesto Šekspira. Tako da evo me pravim plan za poklon sebi samoj za moj mi rođendan.

Euforija me neka uhvatila kao da sutra letim.

---

Ova pjesma od prije stotinu godina koju sam slušala kad sam bila studentica je od najboljih zvukova ikad