Ritual

Stajao je na mojim ulaznim vratima u 1:47 poslije ponoći. Na sebi je imao znoj i so cijelog svog dana. Ustao je to jutro u 5:32 nakon što je dvije minute pregledao notifikacije kad je isključio podešavanje da ga ne uznemiravaju do 7 ujutro, zatim ponovo uključio isto i ustao. Sada, prije nego je pozvonio, nakašljao se i pomirisao svoj dah. Osjetio je miris nara i duhana.

Zvono.

Otvorila sam vrata u sivoj dukserici i crnim helankama, kosa svijena u punđu i ruke koje pokazuju da uđe. Zagrlio me je na ulazu. Koža mu je mirisala na arapski parfem i more. Rekao mi je da je bio na sjeveru na plaži sa Kataranima. Poljubio me je u obraz, potom u usta, nježno ali je svojim usnama stiskao moje da sam htjela da pobjegnem.

Ušao je u dnevni boravak i primjetio promjene koje sam napravila dok ga nije bilo četrdeset dana.

Na sredini dnevnog boravka stajao je veliki sto blago naget prema njemu, sa staklom ispod kojeg je titrala nježna žuta svjetlost. Sto je bio neobičan i unutra je to svjetlo obasjavalo sedam oštrica noževa koji su bili poredani po veličini i širini. Ispod noževa, utisnute u satensku podlogu koja je prekrivala cijelu unutrašnjost stola, ležale su tri drške noža: jedna tamno siva, načinjena od roga bizona koji je prema wikipediji prešao prije milion godina iz Azije u Ameriku, druga obmotana u crvenu kožu sasvim utisnutu u čelik sa izlizanim rubovima i treća od grane oraha sa bašče njegovog djeda kojeg su ostavili u zemlji kad su mu roditelji protjerani u državu u kojoj je rođen.

Prišao je stolu i pogledao me zbunjen. Stajala sam pored njega i pritisnula dugmić sa strane na stolu i sto je po automatizmu počeo da se diže dok nije dosegao visinu njegovog torsa. Posmatrao je unutrašnjost sa zanimanjem i ponovo me pogledao sa jasnom odlukom u očima. Ispred njega na sredini stola pokazala sam da ima ključ, neprimjetan i mali i rekla mu da otključa sto. Uradio je to pažljivo i polahko kao kad se u gluha doba ljudi šeću da se iskradu iz kuće ili da odu da jedu ono slatko što je mati ostavila za sutra. Podigla sam stakleni dio stola i imao je pristup svim oštricama i drškama. Objasnila sam mu da svaka oštrica može da se umetne veoma precizno i jednostavno u sve tri drške i da izabere jednu oštricu i jednu dršku. Upitao me je koje su razlike među oštricama, na šta sam odgovorila da to zaista ne znam; oštrice dođu na moja vrata sat vremena prije nego se pojave osobe koje trebaju da odrade ritual. Klimnuo je glavom i odabrao onu koja je stajala na sredini: široka tri prsta sa sasvim oštrim vrhom presijavala se na blagoj svjetlosti unutrašnjosti stola; na momente se činilo da te male čestice u zraku bacaju neku vilinsku prašinu po rubovima oštrice i čine je magičnom. Pogledao je potom drške i desnom rukom izabrao onu od drveta, na šta smo se oboje nasmijali jer smo joj prepoznali porijeklo. Naglim pokretom je uglavio oštricu noža u dršku i rekao da je spreman.

Zatvorila sam stakleni poklopac na stolu, zaključala ga tiho bez zvuka, pritisnula dugmić sa strane i sto se vratio u prvobitni položaj. Potom se svjetlo ugasilo i ostali smo stajati jedno ispred drugog u mraku.

Bez riječi, okrenula sam mu leđa i počela da se svlačim. Kada je sva moja odjeća bila na podu, rekla sam da sam spremna.

Prišao mi je i šapnuo u kosu sa moje desne strane da ne želi da me povrijedi, na šta sam rekla tiho – znam.

U tom trenutku, niz vrat pa niz kičmu lagano je krenula oštrica noža i zaustavila se tačno na polovini leđa. Drhtala sam i očekivala sam da neće da boli: on me razumije, zna da ne treba da osjetim.

Šutio je i djelovalo je kao da se koleba. Okrenula sam glavu prema njemu, blago i kroz mrak štapnula – uradi to u jednom potezu, kao kad skidaš flaster sa rane.

Maknuo je oštricu sa moje kože i na trenutak sam povjerovala da će da ode, a zatim, odlučnim i jakim pokretom zario mi je nož u sred leđa, probijajući moju bijelu kožu koju sunce nije taklo više od godinu dana i koja se sada natapala crvenom krvlju moje unutrašnjosti. Nož je išao duboko i na trenutak sam pomislila da ću vidjeti oštricu na svome stomaku, ali on je odlučio umjesto da ide dublje, okrene dršku u pravcu kretanja kazaljke na satu. Osjećala sam da uzdah prvog dodira još uvijek traje i da je vrijeme stalo, da smo u beskonačnosti, u momentu koji traje od prapočetka vremena i nastavlja se do zvuka roga kad ćemo svi da se spljoštimo na zemljano tlo kao da nas gravitacija vuče bez dozvole da se dignemo. I u ovom trenutku gravitacija je učinila svoje i pala sam na koljena, savijajući se u boli. Stajao je nekoliko sekundi iznad mog tijela u mraku i onda sam čula da su se ulazna vrata zatvorila.

Ne znam koliko sam tako ostala ležati.

Činilo mi se da je prošla cijela jedna vječnost ispred mojih očiju prije nego sam vidjela nježne trake sunca da se promaljaju kroz zavjesu.

Tad sam duboko udahnula zrak, podigla se i otišla u svoj iznajmljeni krevet.

Spavala sam 12 sati bez buđenja, nekim neobičnim snom koji me je za sve udove vukao u svim pravcima pokušavajući da me rastrga.