Hlađenje.

U čemu mi je moj psiholog pomogao?

Najprije u tome da shvatim kako ljudi imaju svoja prava i tako i ja svoja. Mi imamo pravo reći “ti nemaš pravo da mi to i to govoriš” ali nemamo pravo da drugima spočitavamo prava da govore šta god požele reći. Mi imamo pravo da to ne slušamo, da napustimo prisustvo takve osobe i uopšte imamo pravo takve ljude odstraniti iz života, a oni imaju pravo da pokušavaju da se vrate i da nastave da luduju kako im volja.

Naučio me je da prepoznam da li ljudi pristupaju razgovoru sa ciljem da se nešto riješi ili me napadaju zbog sopstvenih nesigurnosti zbog nečega sa čime ne znaju da se nose.

Naučio me je da slušam šta mi govore i kako mi se obraćaju i da se udaljim ukoliko donose sudove o meni za koja imaju pravo da donose, ali ja imam pravo da te sudove ne slušam i da se ne upuštam u dalje razgovore ukoliko osoba nema namjeru da sasluša.

Naučio me je da se ne treba riješiti baš svaki konflikt. Da je okej i pustiti stvari i ne insistirati na nečemu za šta ljudi imaju pravo da ne žele.

Ja imam pravo reći ukoliko želim da se odnos sa nekim ljudima nastavi ukoliko oni žele problemu pristupiti sa ciljem rješavanja problema, a i ako oni to ne žele, moje je pravo reći to i povući se i nikako dalje ne upuštati se u razgovore (i biti dosadan).

Naučila sam da šutim kad drugi ljudi šute. Da se ne ljutim na njihove odluke šutnje. Naučila sam da ne pišem poruke, ne zovem i ne tražim pažnju. Šutnja je također (veoma glasna) poruka.

Da puštam sve te vagone koji umaraju moju lokomotivu koja juri mojim životem.

Postala sam svjesna da svoje probleme ponekad preuveličam, da sam pomalo drama i da beskrajno i zauvijek vjerujem da me apsolutno niko ne voli. Kad se demoni u meni smire, ja znam da me ljudi vole i da su tu za mene. I Svevišnji, što je bitnije, jer je bezbroj dokaza Njegove Milosti.

Ne volim što često vidim kako tako neki ljudi misle da “ta neka blogerica ima problema”; nemam. Elhamdulillahi moj je život i ispunjen i lijep. Ja, kao i svi mi, imam ponekad sumnje u sve što jesam, tad pišem dosta emotivne postove. Dosta mojih postova, što ljubavnih priča što mojih emotivnih jadanja, ili su preuveličani ili su uljepšani ili su razlog moje inspiracije ili su proizvod mojih maštanja, mojih preuveličavanja i moj sopstveni dijalog između alter ega i mene same. Ponekad prođu sedmice pa pročitam nešto što sam pisala i ne mogu da se sjetim šta me je uošte navelo da nešto napišem. Jučer sam baš gledala koliko postova pišem mjesečno, i recimo jedne godine napisala sam samo jedan post, al ja najbolje znam zašto je to tako.

Mislim da svi mi trebamo raditi samorefleksiju na stvari u svome životu, jer ponekad je problem (a i rješenje) u nama, nisu uvijek drugi krivi. Smatram da sam za ovo bila zelena ranije, nesposobna da to uradim i možda sam se nekad vadila kako su drugi krivi za neke moje beskrajne borbe sa vjetrenjačama, a zapravo sam samo ja izmaštala tu tako ogromnu vjetrenjaču a samo je bila malecki ventilator koji može stati na radni sto na poslu.

Prije par dana taj neki mladić na instagramu je objavio ispovjest o problemima s kojim se suočava sa svojim psihološkim zdravljem, mnogi mu daju podršku, neki ga ismijavaju. Nekoliko puta ovdje a i u ovom tekstu spomenula sam psihologa, pa je podijeljeno sa vama da sam dobila dijagnozu – ali ne i šifru – zbog tih mojih nekih borbi sa kojima se suočavam. Neke od njih su zaista teške, pa me fizički znaju spriječiti da radim, da ustanem i borim se, ali – zar ne prolazimo svi kroz isto? Moj psiholog je čvrsto uvjeren da ja nemam granični poremećaj ličnosti, dok je psihijatar rekao da imam. Moj psiholog misli da sam malo zbunjena, da trebam dosta više posvećenosti i rada na sebi, i da sam puno postigla za 10 mjeseci prošle godine koliko smo razgovarali i zaključno sa prvim petkom u januaru naše sesije su prestale. Ponovo sam mu se javila, ali ne više da mu pričam o tjeskobama i o tome kako riješiti odnose sa ljudima, već da ga pitam da mi pomogne sa regulacijom pojedinih emocija koje primjećujem da imam, nekad su to nagli izljevi bijesa na male i glupe stvari (koje primjećujem sama kod sebe, ali i koje regulišem, tj ne galamim na ljude oko sebe, više to zadržim u sebi); zatim ponekad sam i razdražljiva i plačljiva i u posljednje vrijeme puno spavam a ranije sam imala insomniju pa da na tome radimo. Od svega toga preporučeno mi je da radim nalaz krvi i eto, vitamin d je izrazito nizak pa je problem fizičke a ne psihičke prirode. I tako možda u tim halovima, u tim trenucima, u tim raspoloženjima dođem i gubim vrijeme na blogeru i možda neka emocija koja je izražena jer nisam jela, nisam razgovarala sa mamom ili sam previše spavala, napiše ovdje neku dramu koje se ja možda za mjesec dana neću ni sjećati.

Ove ostale blogerske dinamike, svi mi imamo dobru memoriju kad nam je neko stao na žulj, proglasio nas lažljivim, nazvao nas nekim imenom i to nosimo u sjećanju kao sveto slovo i nikako da se okanimo tih misli. A sama sebe uhvatim kako se radujem za neke ljude kojima uopšte ne komentarišem niti oni meni a kad podijele nešto fino u njihovom životu. Sjećam se da sam prije nekoliko sedmica dovila za jednu osobu da joj se Svevišnji smiluje zbog te emocije koju je prenijela na svoj blog pa mi bilo žao.

I svi smo mi veoma emotivni i subjektivni ovdje. Nekima smeta kad to kažem, ali prođemo kroz blog svima, svakome se da pronaći nešto što im se može spočitati i reći – what about this?

Ja vas zaista gledam samo kao insane – zaboravne i neznalice. I ja sam to, ne upirem prstom. Kad kažem neznalice, mislim na to da smo svi donešeni na svijet bez ikakvog znanja, a i krajnje zaboravne jer često zaboravljamo na dobro koje nam se desi i učini, na lijepe stvari koje nam dođu na put i vazda smo fokusirani na loše. Takva je priroda insana.

Koliko sam samo puta stavljena pod blogerski rentgen, pa sam optuživana za svakakva zla koja nisam učinila, a sad se potvora prvi put spominje, pa se pitam – jel se ikad iko zapitao za neke potvore kad sam ja u pitanju? Optuživana sam za neke stvari kad sam tražila savjet i mišljenje za stvari koje su mi učinjene, pa smo zaboravili. Nisu ti postovi obrisani, tu su, samo zaključani, i komentari su tu, baš zato što sam i ja insan – zaboravko, da se podsjetim. Nisam otvarala doduše jer čuvam srce da mi ne otvrdne.

Obzirom da je ovo sedamnaesti post ovog mjeseca, najbolje bi bilo da malo šutim i da se udaljim jer sedamnaest postova alarmantno zvoni da propuštam stvari u stvarnom životu, i da nešto ne štima, pa će i blog i blogeri na hlađenje. Ostaje mi samo post Vasionke koji želim čitati opet i malo mu se posvetiti jer mi se sviđa, ostalo… čekati neko bolje vrijeme. Svi možete vidjeti mejlove svih nas logovanih kad komentarišemo, pa ako neko želi razgovarati, slobodno se javite na isti, i uvijek ću odgovoriti.

Ma’a selama.