U prispjeloj pošti na datum 3. septembra 2017.godine u 19:28h imam knjigu koju je on napisao. Nešto ranije te godine izdao. Javljao mi se kad bi išao na selo u porodičnu kuću da tamo piše. Dane je provodio tako što je sadio orahe, i govorio mi kad narastu da će biti dobra zarada; večeri je provodio slušajući Radeta Šerbedžiju, pišući i razgovarajući sa mnom. Ja sam tad živjela u Briselu i voljela sam svoje studentske dane. Tad sam počela raditi i u novoj školi i napokon sam dobila srednjoškolce. Pisala sam dosta još uvijek “neozbiljne” poezije i nisam još imala ni trideset godina.
U nekom trenutku naši razgovori su postali prisniji i počeo mi je otkrivati sve te stvari koje su mediji pisali o njemu. Govorio mi je da su neke stvari izvučene iz konteksta i da mu žele napakostiti jer je takva agenda u Bosni i Hercegovini – sputati svakoga ko je musliman i ko ima viziju da uradi nešto. Ne sjećam se da sam mu vjerovala.
Naši razgovori su osim video poziva gdje mi je čitao Puškina, Kiku i odlomke svoje nove knjige, išli u smjeru da mi opisuje na najmagičnije načine sve te priče kako bi on i ja bili skupa, u mejlovima, ogromnim. Beskrajno dugačkim. Maštao je neke svjetove u kojima bi živjeli daleko i imali djecu. Jednom me je nazvao “paučak” i to je zvanično postao neki nadimak za mene, jer mi je vazda govorio da će mrak da me pojede koliko sam nezaštićena. Ja sam sebe, s druge strane, smatrala jakom djevojkom i mislila sam da to što govori nema uporište u stvarnosti.
Kad sam započela vezu sa bivšim vjerenikom koji ga je i znao, išli smo skupa na ručak, pa mi je pred njim rekao – vidiš da si paučak, smotao te ovaj glavonja, ti pametna, mlađa od njega, bolje se izražavaš i razmišljaš 10 godina unaprijed naspram njega, jesam ti rekao da će mrak da te pojede? Vidjet ćeš.
Kad smo raskinuli moj bivši vjerenik i ja, on mi se javio i upitao – jesi li preživjela? odgovorila sam da preživljavam, a on mi rekao bolje da si sebi ruku odsjekla da te boli nego što si bila u toj vezi pa da te sad boli srce, a vremenom i savjest kad pomisliš na njega.
On je oduvijek bio isuviše dramatičan u svojim opisima međuljudskih odnosa.
Kad je njegov život postao i previše u žiži javnosti i ja se odlučila otisnuti u ovaj dio svijeta, naši razgovori su jenjavali. Jedne prilike mi je poslao ovu pjesmu dolje i rekao – zauvijek tvoja.
Kasnije je dobio kćerku; jedne prilike sam mu poslala mali ružičasti paketić za nju; paketić je imao ružičastu haljinu od tila sa zvjezdicama, ružičastu mašnu za glavu i sandalice, sve ista jarka nijansa. Dva sam maja poslije toga pisala mu sretan rođendan; neću ga zaboraviti jer je na isti dan kao i mojoj mami.
Danas sam pjevušila sama sebi – imam pjesmu za tebe, sama sebe pisala.. i sjetila se njega. A baš sam ga zaboravila, u glavi i sjećanjima zametnula, pojma nemam ni gdje je…
Jedne mi je prilike rekao – ako bi mi ikad iko napravio dramu u životu, od žena na primjer, oteo bih je, odvezao je daleko u šumu (rekao i koju šumu) i golu svezao za drvo i ostavio.
Volim tvoj stil pisanja. Kao rijeka teče.
A samo se pojavi, kao misao… hvala 🙂 🩷
Divno
I pitko
thank you, dalin’ 🩷
Možda ga više nema u tvom životu, ali izgleda da je ostao je u jednoj posebnoj ladici tvog srca. 😊
Joj pa i nije baš. Ima tu nekih negativnosti u vezi njega koje sam htjela pisati a koje su vezane za njegov javni život. Međutim, ako ih spomenem, znat će ko je u pitanju.
S moje str zaista nema i nije bilo nikakve emocije za njega. Mi smo samo u jednom trenutku dosta vr proveli razgovarajući i čitao je neke moje tekstove koji nisu ovdje nikad bili objavljeni pa mi je postavljen kao izazov da napišem jedan takav tekst njemu što sam i napisala tad septembra 2017.
I to je sve 🙂