blog Diskusija Život

Pilule za dan poslije

Dan poslije 11. jula je za mene najgori dan da budem online. Meni niko u familiji – Bogu hvala – nije poginuo niti nestao, ali svi muški članovi su bili u Armiji sve četiri godine. Otac mi je ranjen dva puta i još uvijek ima geler u ruci između dvije kosti, nepristupačan da se izvadi. Ali to nema nikakve veze da ne osjećam sve te emocije koje mi pojedu utrobu svakog jula. Uzme li se u obzir koliko sam emotivna osoba, znam se razboljeti od emocija ako im se prepustim, povraćati danima, pasti u neku vrstu delirijuma, pa sam sve ove godine odbijala – svjesno – da posjetim Potočare. Ja ne znam kako bih to doživjela iskreno. Imam nekoliko prijateljica iz Srebrenice sa članovima porodice koji su nestali, koji još uvijek nisu pronađeni, onih kojima su našli samo par koščica. Jedna prijateljica, samo godinu starija od mene, pričala mi je sve horore koje je prošla dok je pješke sa majkom i sestrama prešla dok je došla do Tuzle. I iako mi niko nije poginuo i nestao, ja se razbolim svakog jula slušajući, čitajući i gledajući sve te horore koji su nam se desili. Možda je najgora stvar koju sebi radim baš ta da ja uporno čitam, upijam, gledam sve to iznova i ne dam da mi moj um se prepusti nečemu bezveznom osim tome da se ne smije tako lahko prepustiti da juli kao mjesec i konkretno 11. juli kao dan bude bezličan i bezvezan dan.

U sebi osuđujem ljude koji izlaze 11.jula, koji rade sve te obične stvari, ljudske, živeći normalan život. Osuđujem svakoga ko objavi nešto na socijalnim mrežama 11., a 12. kao da se ništa nije desilo dan prije. Ne znam da li ljudi razumiju da je 11. juli simboličan, a da je ubijanje bilo svaki dan?

I sa 36 se borim da ne budem ovakva. Zamišljala sam se da ću biti zrelija, i jesam za mnoge stvari, ali ovo je nešto što ne znam kako da kontrolišem.

Skoro je jedna poznanica pričala za rođaka da se ženi u julu, i kako su birali datum – kaže ili 11.7. ili 18.7. Na kraju su zakazali svadbu u avgustu, ali sam je pogledala pitajući se da li je normalna i ona, i taj njen rođak i svi u familiji ukoliko bi imali svadbu 11.7.

Možda će biti da pretjerujem, ali ovo je tako jako u meni da ne znam kako da to savladam. U jednu ruku ne želim da to savladam i želim da kažem – kako vas nije stid licemjerja koje živite? a s druge strane govorim sebi – de živa bila, pusti, svako za se’ travu pase.

8 comments on “Pilule za dan poslije

  1. Neuporedivno teže od (službenih) posjeta Memorijalnom centru bio je odlazak pred netom otkrivenu, u kojoj je počela ekshumacija, masovne grobnice na Crnom vrhu 2003. godine.
    Tada mi je u gornjem lijevom uglu grobnice u odnosu na mjesto s kojeg se prilazi istoj pokazan i opisan tzv. “potpis”. Ne bih o tome, nije za riječi.
    Očuvana garderoba na nekim mjestima, kao da su upletena tjelesa….

    • Eto vidiš.. I ja sam to odmah u svojoj glavi zamislila, mislim da sam čak i vidjela takve fotografije i videa i odmah mi se neki čvor sveže u želucu i samo bih otišla i povratila da može. 🙁 ne znam kako bih reagovala kad bih to i vidjela uživo.

  2. Nije to pitanje zrelosti već empatije. Ne možeš da vjeruješ u tu, ne tako davnu, brutalnost. Mislim da većini nas, svijet stane 11.7. Jučer sam pokušala biti malo staloženija, pa sam se na kraju dana skrhala.

  3. rikica51

    Moj rahmetli otac je u ratu, zbog godina, bio pripadnik Civilne zaštite, a dobio je pamov metak u stomak dok je kopao mezar za jednog šehida. To je onaj ogromni metak koji razvaljuje tkivo, ali otac je imao ogromnu sreću pa se izvukao nekako.
    I mladji brat rahmetli je bio u Armiji BiH na prvim linijama, tad još uvijek maloljetan, ali imao je sreću da je izvukao živu glavu.
    11. juli jeste užasno tužno sjećanje na Srebrenicu i sve što se izdogadjalo, ali i podsjećanje na sva zla počinjena nad nama, ma u kojem dijelu Bosne da smo bili.
    11. juli je i podsjetnik da nikad ne smijemo to zaboraviti niti dopustiti da nam to neko napravi.

  4. Zadesila sam se na moru ovog 11. jula i bas sam se nesto ruzno osjecala, kao da nisam trebala uzivati taj dan. Naravno da mi nije palo na pamet objavljivati slike s mora taj dan, a ni u danima poslije, jednostavno ne dolazi mi ta zelja. Isto tako osudjujem ljude koji taj dan zaborave i ponasaju se kao da nista nije bilo. Barem taj dan. Najmanje sto mozes uraditi jeste da sutnjom odas pocast.

    • Slažem se. Razumijem ja da ne možemo mijenjati život da uvijek bude 100% onako da se sve ugodi i poklopi, tako i recimo da su dani godišnjeg odmora pali baš na taj dan/sedmicu. Ali kao što kažeš – šutnjom barem budi dio nečega. Ako zaboravimo, desit će se opet, a svjedočimo da se dešava.

      ?

Leave a Reply