Sto godina samoće

Sjedio je preko puta mene i gledao tu neku djevojku u meni koja zapravo nisam bila ja. Tu noć sam obukla crvenu haljinu, a crvena nije moja boja. Doha je već postajala pretopla, mirisala na belgijsko pivo i pomfrit, ogrnuta krnjavim naglascima iz svih dijelova svijeta. Njegov tako težak, balkanski, ozbiljan i tvrd. Pored mene je sjedio njegov prijatelj, Palestinac, sa lijevom rukom povremeno ispod stola, koje je prvo krenula ispod koljena da me istražuje a kasnije bi i krenuo iznad da ga nisam ošamarila pogledom.

Za jednu majsku noć pretresli smo sve susjedske odnose, Istočnu Evropu i odnose sa Bliskim Istokom i Turskom, historiju, običaje, kulturu i u kakve se grupe dijele muškarci i žene. Palestinac je u jednom trenutku izjavio da ženi nije dovoljno da bude samo pametna, da mora biti i lijepa da ga privuče; od toga je pokušao napraviti šalu ukoliko je samo lijepa bez pameti i to je dovoljno. Mi Balkanci smo ga pogledali sa čuđenjem u očima i nastavili da dijelimo Balkan po govornim područjima. Čak je, ne znajući još uvijek šta sam studirala, izvukao i sliku sa shemom o Indo-Evropskim jezicima da on mene uči o porijeklu jezika na poluotoku i da vas i zvanično obavijestim da smo u ratu sa jednom državom na Balkanu, ali još ne mogu reći kojom.

Kroz noć je za naš sto došlo još ljudi koje sam ja tada prvi put vidjela; ja sam bila novi kolačić, plus-jedan Palestincu, a najviše vremena provela u razgovoru sa Brigama* kojim je bila okružena Jugoslavija.

Kad je kazaljka na satu prešla preko broja 12, i društvo se rasipalo, a nama se nije spavalo, ideja je došla naći bazen koji je otvoren za plivanja. Palestinac je predložio plažu na jugu prema Wakri, Brigica je imao neki nježan i sjetan pogled u očima ali nije rekao ne. Osjećao je da je višak u tom trouglu iako mu se još nije spavalo.
– U tvojoj zgradi ima bazen?
– Ima – kažem – ali zatvore u 11.
– I vikendom?
– Da.
– Hajmo probati. – pristala sam iako sam znala da nećemo moći ući. Nekako sam i htjela ići kući pa sam priželjkivala tu kraj večeri. Ovaj put sam ja sjedila naprijed pored Palestinca, a Brigica iza mene i svojim prodornim glasom me je držao budnom i uporno pokušavao napadati na Bosnu i sve bosansko. Tražila sam mu instagram i zapratila ga i on mene, a prijatelj mu je negodovao – oooo, whatcha two doing? she my girl!
– This is only to block his insulting ass attacking Bosnia – kažem.

Pred mojom zgradom, osoblje nas je obavijestilo da nam neće otvoriti bazen, i da idemo pitati obezbjeđenje na amenities spratu. Na istom spratu su i veliko dvorište zgrade, bazeni i teretana. Obezbjeđenja nije bilo nigdje i Arapin je hodao okolo i pokušao otvoriti svaka vrata koja su bila oko nas. Stajali smo i posmatrali ga, nestrpljivog, a ja već zijevala.
– You’re sleepy? – upita me Brigica
– Kinda.
– We gonna kiss already? – glasno će Arapin
Pogledam u njegovog prijatelja Brigicu, i odgovorim – sure, I’ll watch.
– What do you mean? – pita Arapin začuđen – kiss him? we’re not gay.
Tišina neka teška, suvišna među nama. Arapin gleda u telefon, idemo prema liftu, mi i dalje šutimo. Posmatram ga, pogleda me nervozno.

– How about we go for a ride? – upita Arapin; u isto vrijeme odgovaramo Brigica i ja
– Without him.
– I’ll go home.

Čim sam to izgovorila promijenila sam mišljenje i poželjela da mu se izvinim za rečeno; dobila sam dubok i težak pogled zbog čega sam poželjela da ga zagrlim. Odjednom nisam željela da ostanem sa Arapinom koji me ne razumije. Bez obzira na prepirku, djelovalo je da me Brigica bolje vidi nego cijeli Bliski Istok.

– No, it’s fine, I’ll go home. – kaže sjetno
– We’ll take you – odgovori mu Palestinac
– I am so happy meeting you – kaže mi i pruži mi ruku, stisne mi šaku do kosti i kreće prema autu. Palestinac mi pruža ruku da idem s njim i tad kažem
– Ja bih radije kući. Malo mi se spava pa da se vidimo drugi put, jel može? – nakon par pitanja čemu promjena raspoloženja, vratim se prema liftu i mahnem im prije nego uđem unutra.

Naredno jutro dobijem poruku u inbox – on dovodi djevojke stalno, nisam mogao shvatiti kako se ti uklapaš u to jer ne uklapaš se nikako.

Dva dana poslije svi odnosi sa Palestinom su okončani, pa da i to znate – ni s njima nismo u dobrim odnosima.

I onda reel po reel, kraljevska rodoslovlja, linkovi o historiji država nam jedne protiv druge, kao dvije zaraćene strane iako nikad u historiji s njima nismo bili u ratu. Sedmica, dvije, tri razgovora. Četiri izlaska i evo me svaki djelić mog graničnog poremećaja spreman da ga blokira, da ga prekriži i da ga se odrekne jer je zaboga otišao kući na četrdeset dana i ostavio me ovdje samu na ovom arapskom suncu.

Generisanje čežnje je nešto što nikad neću razumjeti zašto ljudi to rade. Kad pređeš 35, čemu igrice? čemu odgovarati na poruke u nedogled, kad živiš 5 minuta od mene? Zašto je teško sjesti na zid pored mora, i imati tako jednostavan balkanski momenat u ovako sjajnoj Dohi? zašto je teško izmaštati prvi poljubac ispred zgrade nakon izlaska, čuvati ruku u ruci, i prihvatiti taj drhtaj u glasu kad sam upitala – will you miss me?

Tišina, pogled uronjen u moj pogled, zakašljao se prije nego sam čula drhtaj i odgovorio – I will be everywhere, you know that I am not only going home, I have things to do. Do you want me to lie to you and tell you you’ll be on my mind all the time, I will not be able to breathe there without you, I’ll hardly wait to come back to Doha, or that I will…

– Will you miss me? – ponovila sam.

Tišina. Pogled uronjen u moj pogled i odgovor od kojeg se zemlja zatresla

– Of course I’ll miss you, Dženita.

---

*Čime je okružena Jugoslavija? BRIGAMA – Bugarska, Rumunija, Italija, Albanija, Mađarska, Grčka i Austrija