Utvara Život

Sat peti nakon zločina

Ne znam može li postojati osoba koja više paničari od mene. Osoba koja neće spavati pred sastanak. Osoba koja će prebirati u glavi sve scenarije prije nego stanem oči u oči sa čovjekom koji me je posljedni povrijedio.

Osam mjeseci.

Lice mu je umornije, ima brazde ispod očiju i jednako blistav osmijeh. Nijednog jedinog puta nije spustio svoje oči na mene i nakon sati provedenih u istoj prostorji, napokon sam se opustila.

Šaputala sam sebi da sam preživjela, da je sve ok, da je prebolio, da je nastavio dalje, da se opustim.

Jer – ako me je zaboravio, neće me mučiti, a mučenje je ponekad slušati šta govori, strahove, prebacivanja, stvari koje nemaju uporište u stvarnosti.

I nikad nisam iskusila munje u vedrom danu. Po lokalnom vremenu Dohe, vani je 40 stepeni i prži iz zemlje i zraka. Pogled sa rukama oko vrata, davi me, ubija me, grli me, postajem zemlja, prah, eter, nema me.

Na ubistvo pogledom odgovorim smješkom uz rubove usana. Ne pomaže. Davi me, kunem se, pred svima oko nas, a niko ne vidi.

Davi me.

Nije prebolio, znam to bez ijedne izgovorene riječi.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

2 comments on “Sat peti nakon zločina

  1. Zaželi mu sretan put i pokaži gdje je majstor vrata ostavio.

  2. batgirlagain

    Slazem se sa Senoritom. Ni ne treba da preboli. Takvu zenu ne moze i ne treba preboljeti. A ta zena itekako moze i treba dalje. Jer vrijedi mnogo vise od toga.

Leave a Reply