Qs

Tvoja najveća slabost…

Intro: Od najljepših iskustava sa samom sobom, sigurno ću ubrojati trenutak kada sam kroz hipno-terapiju ušla u svoj mozak. Prije same terapije plašila sam se da ću možda imati neke strašne stvari u glavi, neke daleke odaje koje bi trebale ostati zapečaćene i da se u njih ne dira. Ali desilo se zapravo da je moja podsvjest sasvim suprotna od mojih strahova: um u koji sam potonula prilikom terapije nalazi se u sred velikog oceana sa čistom zelenom vodom i prostranom pećinom na čijem dnu je pala svemirska letjelica u kojoj se po gumbima i polugama pristupa različitim emocijama i sjećanjima.

Kad razmišljam o svojim vrlinama, uvijek volim reći da ih nemam puno; nisam ja ništa pametnija od bilo koje druge osobe koja bi sigurno postigla i više da su joj date jednake prilike i mogućnosti, i da se trudila koliko sam se i sama trudila, ulagala koliko sam ulagala u sebe i tako došla do ovog stupnja na kojem sam. Svaka pamet traži ulaganje i redovan rad na sebi. S druge strane ako krenem po nedostacima, slabostima, lista bi postala ogromna…


Crvenom Bubom sa dvoja vrata i sa klimavim mjenjačem vozeći vijugavim putem kroz šumu u ranu pozlaćenu i suhu jesen, stigla sam do velike čelične ograde na kojoj je napola stegnut obješen visio lanac. Ograda je do pola bila farbana u tamno zelenu boju, a od pola je ostala crna pa se na zraku i izloženim vremenskim prilikama počela hrđati i propadati. Obzirom da nisam mogla otvoriti ju, odlučila sam da ostavim auto tu ispred i krenem dalje pješice. Hodala sam petnaestak minuta, gdje se cesta pretvorila u makadam, a makadam u sve užu i užu stazu koja je vodila do neobične kuće na obzorju. Puhao je blagi vjetar, na kojem mi je kosa lepršala i rasplitala pletenicu koju sam naučila plesti tek sa sedamnaest godina onako kako su je plele mama i nena. U zraku se ispreplitali mirisi borovine i hrasta, meda i trave, pa čak i nekog dalekog snijega koji se nazirao na planinama na dalekom horizontu. Približavajući se kući primjetim nedovršenu drvenu ogradu, sa malom kutijom alata u jednom ćošku, i kantom bijele farbe sa umočenom velikom četkom u drugom. Kao da se neko igrao i tako na sred te neobične livade u sred mješovite šume, odlučio napraviti – ogradu – ograđujući se od čega tačno? od sebe samog, ili da neobična bića i stvorenja kojima je zapravo dom tu, ne uđu na od njih otet posjed na kojem je nikla ta kućica za ljude. A taj kućerak tek je bio doživljaj: nijedna strana nije bila ista. Prednji dio je drveni, farban napola u ružičasto, od pola ostavljen u sirovoj lakiranoj boji drveta. Oko prozora obojeno u bijelo, sa saksijama ali tek u nekim od njih je procjvetalo cvijeće. Vidljivi zid sa jedne strane kako sam prilazila kući, bio je obložen ciglom, a cigla na mjestima u savršenom redu, a na drugim izlomljena i sa malterom koji se osušio a da nije bio pravilno nanešen i očišćen; u totalu totalni nered. Kad sam prišla maloj kapiji, vidjela sam i suprotni zid, a on opet od velikih betonskih ploča, ukrašenih kredama u boji: u jednom uglu primjetim crtež koji sam crtala svuda – oblačak i sunce, veliko drvo i kuća, neproporcionalno veliki cvijet sa pet latica i djevojčica sa kikicama na kojima su mašne. Toplina me obuzela vidjevši tu sliku pa se nisam previše ni zabrinula za to kako tek izgleda stražnja strana kuće.

Krenem preko prostanog trijema, na kojemu su dvije male stolice i sto, a na njima veliki čajnik i šoljica napola puna mirisnog čaja od trava za koje sam bila sigurna da su obrane sa svih strana oko kuće. U tom se okrenem da pogledam šta sam propustila vidjeti na dvorištu i primjetim veliki cvjetnjak šarenog cvijeća pored samih stepenica, obložen šarenim kamenjem sa jedne strane, dok sa druge se lagano stapa sa travnjakom. Duž nedovršene ograde sa obje strane, vidim dosta ukrasnog bilja, grmlja i mirisnih trava koje poznam po bojama jer mi liče na ono što sam u majčinom dvorištu gledala. Osmijehnem se opet jer sve mi blisko i drago i tako umotana u toplinu emocije, priđem vratima. Vrata klimava, pogledam na baglame: jedna nije sasvim pričvršćena; pomislim na onu kutiju alata na dvorištu i da odem uzeti šrafciger da to zategnem, ali želja da uđem u kuću je jača. Poslije ću – kažem sebi, i zakoračim unutra.

Ispred mene dugačak hodnik, sa drvenim podom, do pola prekriven vunenim podnim prekrivačem koji je više ličio na zidni ukras a ne za pod. Od pola hodnika, sjajno izbrušeno drvo odavalo je utisak da mokrim tabanima po njemu ne bi bilo pametno hodati. Prvi ulaz u prostorije, lijevo, mami me velikom šporetu na kojem neobično velika šerpa u kojoj vri neko mirisno i reklo bi se slatko kuhanje. Piđem šporetu i uzmem drvenu kašiku okačenu na zid i promješam to varivo, a unutra šljive, jabuke i narandže, a miris odaje dodatke klinčića, meda i cimeta. Smanjim vatru i zadovoljno se okrenem da pogledam u šta bih sebi mogla nasuti malo kompota koji me po svemu podsjeća na najdomskiji mi dom. Na sred kuhinje, ostrvo, sa nagomilanim voćem sa jedne strane i lisnatim povrćem sa druge. Liske salate umočene u staklenu posudu sa vodom, a jednak žbun već opran u limenoj činiji pored. Uz prozor koji gleda na trijem i dvorište česma i radni sto. U sudoperi, suđe oprano u jednu vodu, na njemu još primjetan deterdžent. Pogledam po zidovima, otvoreni kapci na mjestima, i vidim rasparene tanjire, zdjele i činije. Sve ih pozatvaram jer me neka hladnoća prođe, kao propuh kad prosvira, kad pogledam otvorene kredence, kuhinje i ormare. Na jednoj od polica primjetim staklenu šoljicu sa duplim dnom, istu kakve sam kupila tri za nas troje kući, pa jedna kad se razbila, ni one dvije nisam odnijela i tako ih zaturila u neki daleki kutak kuhinje mog posljednjeg meridijana. Pogledam i ovdje, samo su dvije, a mala napuknuta linija pored drške, identična onoj koja je i na mojoj zagubljenoj, pa mi bi čudno da postoje tako iste dvije puknute šoljice. Uzmem tu jednu, zdravu, bez pukotina, i krenem ka šporetu po kompot, kad mi pogled uhvati bijela mačka sa sivim pjegama po leđima, koja brzim korakom uteknu u prostoriju preko puta. Spustim šolju na šporet, isključim ga, pa juriš po mačku. Kako li zaboga ne pobjegne sa otvorenim vratima, pomislim. Prostorija u koju uđoh kao portal u svijet u kojem žive boje. Dva velika prozora gledajući na šumu i dvorište, obasjavaju to šarenilo sa dosta sunca i svjetlosti, pa svaka boja se čini još življom nego što jeste. Oba prozora ukrašena šarenim zavjesama, sa uzorcima koji se stapaju sa pejzažom vani, stvarajući igru svjetlosti i sjene tijekom dana. Između dva prozora, drveni stalak za slikanje sa nedovršenim kanvasom, a sa strana naslonjene tube sa bojama i niz kistova različitih veličina. Stolica ispred stalka jednostavna, drvena i visoka, s jastučićem za udobnost, kako mi se čini, ako se previše zadubiš u stvaranje. Po zidovima sa svih strana police, pomislim da ih je previše, ali nekako svu tu prostoriju zapravo čine cijelom. Djeluje da svaki suvenir, figurica i igračka na njima priča svoju priču, pa čujem glasove i graju, žamor i ljude kako tumaraju iz svih krajeva svijeta odakle su donešeni, od malih ručno rađenih vaza do ukrasnih figura i minijaturnih skulptura, a boje na njima vibrantne i variraju od jarko crvene do duboke plave, svaka privlači oko i izaziva zanimanje, pa bih svaku da dodirnem. Tamo gdje polica nema, ramovi za slike, a kad bolje pogledam, to nisu slike već mape gradova, ulica i nekih mjesta kojima ne znam ni pročitati naziv koji je ispisan debelim crnim slovima u podnožju. Uz jedan ugao, veliki globus, a na zidovima iznad globusa, afričke maske, kineska lampa i šal sarija iz Indije. Pored globusa, veliki kamin, sa neočišćenim pepelom od prošle zime. Na kaminu male figure olovnog vojnika i balerine, oboje bez noge. Iako jesen, u ćošku pored kamina veliko i ukusno okićeno božićno drvo, sa žmirkavim lampicama, sjajnim zvjezdanim ukrasima i tihom poznatom melodijom prigodnom za decembar. Uz kamin i drvo, dvije male fotelje i stolić, a na njemu šoljica hladne kafe. Zid pored vrata prepun knjiga, nepravilno poredanih, ali ipak u savršenom redu. Neke stoje uspravno, a neke naslagane jedna na drugu, i bez nekog rasporeda boja i veličina. Uz tu policu visoka lampa i stolica za ljuljanje sa ljubičastim jastukom, sa izvezenim slovima svilenim crnim koncem. Kad pogledam bolje, ta, to su moji incijali! Otkud? Zbunjena stojim zureći u stvari po sobi, a svaka mi neobično draga i poznata…

I opet mačka projuri kraj nogu! Ovaj put stade na hodniku i pogleda me značajno, kao da mi kaže da je pratim prije nego nestade niz hodnik. Tek kad izađem, primjetim male bijele stepenice koje vode na sprat kuće, ugodno smještene uz kuhinju, neprimjetne kad se uđe s polja. Ispod stepenica, mala kupaonica u kojoj šušti voda sljevajući se na pod. Utrčim i hitro zavrnem slavinu i skvasim cipele koje tu i skinem. Kupaonica mala, bijela i sterilna. Voda u kadi puna boja od šarenih kugli koje se tope; miriše na mango i mentol. Napola spremna kupka, koja nikako više ne izgleda privlačna sa neredom koji se stvorio. Čujem mačku da upitno me traži, glasnim mjaukanjem u nekoj prostoriji iznad glave! – Kasnije ću obrisati vodu – kažem sebi samoj i istrčim na onaj dio hodnika koji se cakli uglančan i shvatim da je sasvim u redu hodati po njemu bosih i mokrih nogu. Nasmijem se svojim mislima i pojurim uz stepenice. Gore, za čudo, nema zidova, već sasvim otvoren prostor iznad kojeg je – krov. Pokovane grede širokim daskama sa dva velika krovna prozora, jedan otvoren, a drugi čak nema ni ručku za otvaranje. Priđem zatvoriti prozor, zbog propuha koji osjetim da se stvara sa otvorenim kućnim vratima. Uz zid koji gleda na dvorište i put kojim sam došla do kuće, prislonjen veliki krevet. Na njemu mačka zadovoljno se sređuje, mirna. Krevet obložen mehkim, pahuljastim pokrivačima u nekoliko slojeva i sa pregršt jastuka. Sa obje strane kreveta, mali noćni stolići sa dvije različite lampe – jedna sa ružinim abažurima, a druga od obojenih orijentalnih kristala. Ispod jednog prozora veliki radni stol, sa okruglom drvenom stolicom sa malim plišanim jastučićem. Na stolu pisaća mašina koja ima afrikate, sa naslaganim listovima papira, neki ispisani, a neki čisto bijeli. Prebirem po njima i sve što čitam su moje pjesme iz doba kad sam bila studentica, nekoliko nedovršenih priča i žurnal sa kalendarom. Na polici pored stola, moj stari laptop, ljubičasta tastatura i miš. Po stolu nekoliko elegantnih tankih olovaka, crveno pero sa mojim imenom koje sam dobila kad sam počela raditi u školi i par markera blještavih boja.

Po podu hrpe knjiga, neke velike i stare, neke male, jugoslovenska džepna izdanja. Po podu i veliki jastuci za sjedenje, mali stolić sa tacnom sa omiljenim čokoladnim kolačima ispod staklenog zvona, podmetači za noge i svilene papuče. Suprotno od kreveta veliki ormar, sa jednim otvorenim krilom, a unutra sva odjeća moja, uredno poslagana po bojama.

Uz noge mi se mota mačka i tek tad je pogledam i vidim da je to isto ono mače koje sam u kovidu donijela kući.

Tek tada shvatim da sam u srži svoje najveće slabosti – ostavljanje stvari nedovršenim jer ni ona nije još do kraja odrasla, valjda zato što ni moj život nije do kraja odživljen.

Ako se to tako kaže…

ured old airport, Doha, april 2024.

2 comments on “Tvoja najveća slabost…

  1. Prilično si taktilna i kod tebe, a ne znam jesam li to ikad igdje ranije vidjela, postoji jedan okimoron: opštog detalja..

Leave a Reply