Qs

Omiljeno doba dana

Zamišljala sam te u trenutke kad sviće, baš prije nego noć izblijedi i kad se posljednji tračak mraka bori da ostane. Osjećam kako ti je tijelo toplo i kako me tvoja podlaktica dodiruje dok ti je ruka prebačena preko ramena, grleći samog sebe. Disanje ti duboko, spokojno i sa jednakim intervalima između uzdaha i izdaha. Tišina. Vani ptice jedino budne ali one su sa prvom zrakom sunca u proljeće, besane, vriju. U dnevnoj sobi kucka sat. Stari sat koji su donijeli iz Njemačke u neku prošlu državu da pokaže komšiluku da se ima para. Šutim, posmatram te kroz polumrak i kroz glavu mi tutnje slike nekih snova koje sam imala.
U glavi mi sjećanja na vožnje od rodnog grada do Kapitola, kad su roditelji dolazili po mene kad sam se vraćala sa nekih dalekih mjesta na koja oni nikad nisu kročili, a ja tamo odlazila bježeći od svih, možda ponajviše od njiih jer sam se stidjela toga da sam ih možda razočarala. Sa tih vožnji sjećam se kako sam gledala kućice koje su se skrivale u krošnje borova visokih planina preko kojih smo jedva 50 km na sat išli u oba smjera. Uvijek sam sebe zamišljala da živim tamo gore i zamišljala neka svitanja u kojima bih slušala kišu, vjetar, snijeg ili samo te ptice koje dočekuju dan. Zamišljala sam da imam drvene podove, bez tepiha, tople samo od osjećaja doma i spokoja da je nešto moje i da sam tamo gdje sam nikla. Sva ta mjesta, iako lijepa za gledati, doživjeti, iskusiti, imati, kušati i kusati, nikad mi nisu davala mirne bez snova noći nakon kojih bih se odmorna budila. I dok te posmatram, mrak blijedi i ta plava boja jutra, počinje da migolji među nama i odjednom je cijeli svijet plav. U glavi mi nebo koje sam gledala kroz prozor porodične kuće kada bih iz nebom sive pustinje dolazila u proljeće u porodični dom; vazda sam mami govorila tako jednostavnu stvar “vidi kako je nebo lijepo”, i osjećala sam u duši da je to najljepši komad neba koji su mi oči vidjele. Osjećam da kako sam starila, svaka kafa sa njima je bila slađa od svih koje su mi nozdrve pomirisale i nepce opržilo. Još uvijek se ne budiš, i ustanem da gledam kako dan postaje bijel. Kako se iz noći skrivene stvari pokazuju, i kako u daljini šušte automobili. Zamišljam sve te ljude kako se bude, trljaju oči, tuširaju, prave kafu, oblače i odlaze na posao.
I stvari u sobi dobijaju oblik. Moja žuta ikeina fotelja okrenuta prema prozoru, sa malim stolićem od hrasta, a na njemu šoljica koju sam prije stotinu godina dobila od Božene. Na zidu slika koju sam sama naslikala, podloga crna, a po sredini boje duge se tope jedna u drugu i sljevaju kao od kiše niz kanvas. Krevet za dvoje, sa dva jastuka, sa velikim pernatim prekrivačem i termoforom koji me grijao samu kroz majsku noć.
Ti si zapravo čovjek bez lica, neko koga sam čekala, kao jutro, u mraku, tišina i ja.

– – Istanbulski aerodrom, april 2024.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

6 comments on “Omiljeno doba dana

  1. Dobrodošla kući😊
    (želim da ti se desi)

  2. Dugo nisam pročitala nesto ovako lijepo.

  3. Hvala tebi draga selina…. Meni je cast.
    Rijetko komentarisem. Samo ono meni najljepse. Volim kad prcitam tu njeznu poeticnu notu u tebi. 🌹
    Nemoj to nikada izgubiti

Leave a Reply