Problemi prvog svijeta

Trebalo mi je nekoliko sedmica da se dovedem u red. I dovela sam i sebe i neke stvari u svom životu u liniju. Onu liniju koja mi se sviđa; malo je krivudava, zapetljana i ima nabora, ali je linija koja teče.

Preselila sam se iz stana u kojem sam bila 3 godine i koji je bio u starom dijelu Dohe, u Musheirbu, strateški pozicioniran da sam na sve strane mogla ići i stići relativno brzo. Sad živim na Pearl Islandu, to neko vještačko ostrvo koje je totalno drugačiji vibe od ostatka Dohe i Katara. Decembar i januar sam bila u grču da li se trebam seliti ili ne. Pearl stanovi su izrazito skupi, a inače visina rente u ovom dijelu svijeta je minimalno dva puta veća od približno sličnih, pa čak i lošijih stanova u Evropi. Na primjer, u Briselu sam stan plaćala 950eura, a moj prošli stan gotovo duplo skuplji, a novi gotovo i tri puta više; dvosoban sa privatnim tušem za obje sobe, sa zajedničkim toaletom, dnevnim boravkom i kuhinjom, veoma mali, ali pristojan stan u dijelu Brisela koji se još smatrao i dobrim. Naravno da skupljih stanova ima svuda, a taj je svakako bio još od luksuznijih za briselske uslove.

Stan u kojem sam bila je manji od trenutnog, ali i dalje veliki – velika spavaća soba i kupatilo, mala kuhinja, a veliki dnevni boravak i trpezarija. Iako sam imala prozore od poda do plafona, posljednjih godinu dana osjećala sam da mi je tmurno i da je previše mračno u stanu, a sve to počelo da uzima maha i nada mnom.

I onda su nam polovinom prošle godine rekli da će nam se ofis prebaciti na drugi dio grada, na Pearl, i samim time počela je u meni da tinja ideja o preseljenju. Uzevši u obzir da nisam baš najsretnija da dajem strašno velike svote novca na stan, odbijala sam pojam da ću se preseliti baš tamo. Pa sam počela da gledam sva okolna naselja koja bi bila bliža poslu. Još u oktobru sam se javila agentu da mi počne tražiti stan za januar; rekao je da je rano a mene nervoza ubijala. U decembru sam napokon počela gledati stanove. Preko dvadeset stanova sam vidjela, agenti krajnje odvratni i samo gledaju kako da zarade i navuku te na neki ugovor koji nije imao smisla. Stan u koji sam se na kraju i preselila, prvi sam i pogledala na Pearlu. Zaljubljenost je krenula kad sam uvidjela da je nova džamija na Pearlu odmah preko puta, a zgrada gdje se selimo sa ofisom 750m udaljenosti. Pošto sam odbijala i dalje pojam plaćanja nekih visokih renti, snimila sam video stana i krenula dalje. Još petneastak sam stanova vidjela. Taj prvi je bio dat nekoj porodici, pa sam ga i prekrižila. Deset dana kasnije agentica se javila i rekla da oni imaju problema sa čekovima (jer se prilikom potpisivanja ugovora daje 12 čekova svaki ispunjen za onoliko koliko se plaća renta i datumom kad se ček može unovčiti) i upitala me da li sam i dalje zainteresovana. Tad sam i ja počela da pregovaram: poslala sam joj tri stana koja su otprilike isti veličinom, a sa manjom rentom i upitala je – zašto bih baš morala odabrati tvoj kad ima i drugih opcija. Ponudila mi je plaćene račune uz rentu, i dalje fiksnu cijenu, na šta sam reagovala kako imam prijatelja u istom tornju koji plaća toliko, a ima i balkon, dakle i dalje je od mene imala negativan odgovor. Naredni dan se vratila i prihvatila moje uslove i tako sam potpisala ugovor. Sve do tog trenutka pojam selidbe je bio misaona imenica, odjednom je u par whatsapp poruka postalo stvarno da se zaista selim. Ne znam zašto, ali mi je to stvorilo puno nervoze. Nekoliko ljudi mi je ponudilo pomoć pri selidbi, ali i to sam odgađala do posljednjeg trenutka. Na kraju sam našla agenciju za selidbu i sve su završili za jedno popodne. Ja sam samo svoj ormar preselila, jer nije mi se dalo da mi diraju to sve pa da to moram prati. Sve su spakovali, prevezli, otpakovali. Ja, kao svaka Bosanka, morala sam prvo očistiti onako kako to meni odgovara iako je stan svježe okrečen i čist. Tek tada sam shvatila koliko je stan veći od prijašnjeg.
Stan u koji sam se preselila je jednosoban, sa ogromnim dnevnim boravkom, trpezarijom i kuhinjom, sa odvojenim toaletom za goste i sa odvojenim vešerajem, uz spavaću sobu i veliko kupatilo. Nemam balkona radi mačke jer sam na 15. spratu, a pala je sa petog u mom prvom stanu. Ali imam pogled boli glava! (vidi fotos dolje)
Zgrada još ima veliku salu za goste ukoliko bih nekog pozvala na druženja, veliki bazen na otvorenom, veliko dvorište i dio za roštilj, odvjenu teretanu za žene i muškarce i odvojenu saunu uz teretanu.
Teretana ove zgrade je manja od prošle, bazen u prošloj zgradi je bio u zatvorenom i sauna uvijek zaključana; nije imala dvorište niti salu za goste. Da, ovdje većina zgrada ima ove dodatke koji su dostupni svim stanarima.
Nakon prvog vikenda, čišćenja, zaključivanja ugovora prošlog stana, ugovora za struju i internet jer je ovamo sve pokriveno, osjećala sam beskrajan umor i nervozu. Cijela sedmica mi je trebala da se naviknem na pojam da će sve biti okej. Ne znam zašto sam se morala tješiti ovim, ali eto.
Onda mi je jedna osoba rekla – razlog moje nervoze jeste taj što prvi put ugađam sebi. Do sad je bilo ugađanje drugima, štednja, praktičnost (iako sad ne znam ima li praktičnije jer mi je do posla šetnja kroz park), pa mi je zato trebalo da se naviknem na pojam da ja mogu sebe da volim i o sebi da se brinem i da je ovo ok.

Cijela Doha je doživljaj, taj stari dio je uvijek u gužvi, svih nacija, ali većinom Indijaca, sa malim ulicama, sa puno automobila i gužve. Imala sam blizu metro stanicu, veliki park i pogled na dio Korniša i West Bay. Pet minuta vožnje do Souqa – velike tržnice sa tradicionalnim prodavnicama začina, hurmi, abaja i galabija, zlata i umjetnina, sa tradicionalnim restoranima svih dijelova arapskih država, sav u starim građevinama i sa dušom. Taj dio tik uz moju staru zgradu ima veliki šoping centar Doha Oasis i veliko VIP kino, pa je to uvijek bilo od pozitivnih strana. ALI, ja sam u to kino otišla tri puta. Na Souqu posljednji put bila početkom prošle godine. Dakle čemu sve te stvari ako nisam tamo ni išla.

Eh onda the Pearl Island. Na Pearlu žive većinom Evropljani i Amerikanci, uz mnoštvo Katarana koji su uglavnom smješteni u penthouseu svakog tornja. Na Pearl izlaze Katarani i bijeli ljudi. Pearl je skuplji u svakom pogledu od svega drugog po Dohi. Na Pearlu se nalazi sve što ti treba i nema potrebe da ikad igdje ideš. Malo rigidno ali za stanovnike Ostrva praktično. Mnogi žive na Pearlu kao statusni simbol.

I nakon deset dana, iako se ubijeđujem da je ok, ja i dalje ne znam zašto sam se preselila na Pearl.

Ali eto pokušavam da se aklimatizujem – svaku noć mogu izaći šetati po marini, ujutro kafići za jutarnje kafe su prelijepi i bez potrebe da moram se mahsuz spremiti i otići negdje – ovdje je samo da siđem i u mom tornju i u svim tornjevima ima na desetine kafića i restorana. Imam lijep bazen, imam predobar pogled. Gotovo cijeli ofis se preselio na Pearl pa sa svima s kojima se družim mogu na kafu i u šetnju kad poželim. Nekoliko prijatelja već živi tamo. Velika BH zajednica je na Pearlu. Mirnije je, ljepše, uređenije, i više se osjeća dom.

Draže mi je kad odem šetati predveče, a da me niko ne gleda i ne bulji u mene jer sam drugačija.

Uz cijeli ovaj rant, da bih se bolje osjećala, odlučila sam napokon i urediti stan po mom. Već sam upitala da li mogu bojiti i bušiti zidove, i imam namjeru napraviti to sve da izgleda kako ja želim, pa eto nekad i kad bude, pokažem. Do tad – hello from the Pearl