I am not homicidal, I am suicidal.

Ja nisam rođena s time, ja sam to postala. Najvjerovatnije kad sam bila tinejdžerka.

U mome je svijetu sve crno i bijelo. U sve nijanse crne stale su sve negativne misli o meni samoj. Ja kad pogriješim, to nije obična greška koju svako može napraviti i svakome se može desiti. Moje greške su tragična stradanja junaka svake priče. I svaki put umrem, svaki put stradam, svaka greška je jedna moja smrt, nestanak, krunjenje duše koja vremenom gubi svoj prvobitni oblik i postaje nešto neugledno i ružno. Zamisli u sebi osjećaj mržnje prema nekoj pojavi, nečemu, nekome, i zamisli da gomilaš tu mržnju svaki dan, da te ona izjeda, uznemirava, ne da da misliš ni o čemu pozitivno, toneš u negativnost i uskoro sve oko tebe je samo taj osjećaj ludila i nemira koji se rađa iz mržnje. Eh sad tu svu svoju mržnju usmjeri na sebe; tako mi je svaki dan. Sve što se desi i što mi neko da, od riječi do stvari, od pogleda do osmijeha, od materijalnog i fizičkog do emotivnog i psihičkog, sve lijepo što mi se desi, smatram da ne zaslužujem, smatram da mi se daje kao test na kojem ću obavezno da padnem. Da mi se daje privremeno i da ne smijem to da volim i čuvam jer će mi se oduzeti. Sve što mi je ikad dato, nije moje, tu je samo kao obmana, kratkotrajno, i obavezno da me se zavara da vrijedim. Ne vrijedim, zato ništa i ne zaslužujem. Svi ljudi u mom životu koji su bili tu, jesu i koji će biti tu, nemaju apsolutno nikakvu emociju za mene, nije im stalo, o meni misle najgore stvari. Kad nisu sa mnom zaborave da postojim; ako ih se napomene na moje postojajne, oni me ismijavaju i nemaju lijepa mišljenja o meni. Još gore – toliko sam nebitna da ne mogu često ni da se sjete ko sam. Bijela sam ponekad; bijeli su drugi ljudi, ljudi kakva ja želim da budem, kojima se divim i koji su za mene otkrića posebnih galaksija kakva bih i sama voljela da budem. Bijele su odluke koje mogu donijeti, ali koje su tako teške iako bi bile dobre za mene, ja dobro ne zaslužujem pa zato ništa i ne radim. Bijelo je sve što ja nisam. Svijet, ljudi, sunce, život, postojanje bez problema. Ljubav. Ljubav je blještavo bijela stvar koju ja nikad ne mogu imati; sjajnija od sunca i veća od svemira. Ljubav je sve što drugi ljudi imaju i osjećaju, naklonost, nježnost, razumijevanje, prihvatanje, one tanane stvari koje radiš za nekoga da ga ne povrijediš ni u snu, svaki dio sebe koji bi dao za drugoga samo da ga vidiš da se smije i da je radostan, sve što ja nemam, sve što meni nikad nije dato, sve što ja nisam.

Ja za svoje zagrljaje moram da pitam, moram da tražim, moram da zaslužim, moram da se borim, moram da išćem, moram da kumim, da molim. A beskrajno je teško reći – daj mi. Šta će mi ako moram da pitam za emociju. De me voli. De me pogledaj sa nježnjošću s kojom gledaš druge ljude. De mene nekad brani, de za mene nekad ustani, de.

Ali ti možeš sama.

Mogu li? Ili sam samo navikla da je to tako, pa ste i vi ušuškani u tu naviku i tako svi živimo.

Jučer sam shvatila da ne volim svoj odraz u ogledalu. Ne volim fotografije, ne volim gledati sebe. Nekad u očima prepoznam tragove neke osobe za koju mislim da sam to ja. Nisam žrtva, nisam zatvorena u ovo tijelo pa da vapim da me se pusti van, jednostavno nekad ja nisam ja. Ili to što ja jesam, ne prepoznajem i ne smatram svojim. Ponekad se pitam da stvari koje volim možda su naučene; svi to vole pa trebam i ja. Ne znam da li mi je zaista ljubičasta omiljena boja zato što znam da sam to pročitala u svome horoskopu kad sam bila tinejdžerka pa sam odlučila da dam toj boji šansu i da vidim kako se osjećam kad je nosim i kad sam njome okružena, pa zbog toga što je prijala, postala je sinonim za ono što jesam. Tako i za sve ostale stvari, ja ne znam da li su to moje preference ili naučene i rečene stvari. Znam da volim jorgovan i njegov miris, i znam da volim kad sviće. Volim zvjezdano nebo i snijeg. Neke prošle trenutke i odlomke knjiga koje sam pročitala kad sam bila sretna.

Od svega ostalog sam odsječena, odstranjena, i ne pronalazim ništa svoje. Ponekad ni u sebi ne pronalazim sebe.

Boli me i smeta mi kad mi ljudi kažu da se time branim i štitim od novih situacija u životu. Kao sve što se desi, odgovor mi je – to nisam ja, to je moj poremećaj; a ne shvataju da sebi samoj sebe objašnjavam i pokušavam da ubijedim da sam u redu, da sam normalna, da su moje misli okej, da sam ja okej, da to nisam ja, da su to samo malo jače stvari u meni od mene, da me moj mozak laže, da nisu stvari ni crne i ni bijele, da ne trebam sve odabrati, i da sebi pokušavam pomoći da se prihvatim.

Ne razumiju da ovo nije o drugima, već o meni.