O svicu imena Elpis*

Smatram da žene koje godinama žive same imaju Pandorinu kutiju tajni u koju nikako ne treba zavirivati. U nju su se zavukle razne protuhe i laži koje su ostale nenamjerno viseći u zraku kad bi bivale najranjivije da govorimo istine. Ponekad bi istine ugušile ljude, barem te u mom životu, a ja teško podnosim gubitke ljudi bez obzira da li se više volimo ili ne. U toj kutiji su i sva lica kojima bi se krile kad smo najgore sebi prvo i jedino, i svako bi navlačile kao iznošene čarape od najlona koje iz nekog razloga još nigdje nisu pukle, ali svakako nisu do kraja sigurne i samo čekaš tu malu pukotinu koja će pokazati šta je ispod. Nikad nećemo reći koliko puta smo na sav glas plakale, u jastuk jecale i pitale se da li to čuju susjedi i da li se pitaju zbog čega ta djevojka tamo koja živi sama plače. Nećemo reći ni na koga smo urlale u slušalicu telefona, niti na koje filmove smo se smijale i koliko puta smo u strahu zaspale same. Ne pričamo ni o svim munjama, i prokislim prozorima sa jedinom kantom da lovi kišne kapi i odlukom da se ne zovu majstori jer se previše petljaju u te naše ženske čarape, veš i haltere koje sušimo na radijatoru a koje smo nosile možda samo za sebe same jer smo tako htjele da zadržimo osjećaj privlačnosti kad smo iste oblačile za neke u prošlosti izgubljene oči. Nikad nas nemojte tjerati da govorimo o noćnim morama pred zoru kad se vjetar provlači kroz pukotine prozora pa čak i kad neki zapadno-evropski zrak pokazuje temperaturu u plusu, postane hladno jer nekad je potrebno tijelo da se ne smrzne srce od samoća. Nećemo govoriti ni o svilenoj prašini na prozorskoj dasci koja dolazi iz pustinje a koja se lijepi i na nepce, na uspomene, na neodgovorene poruke i imena kojima glasove više ne poznajemo. Kumim vas, nemojte da pričamo o muškarcima. Pogotovo ne o onima kojima ni ime više ne znamo, koje smo vidjele samo jednom, kad smo željele samo da se osjetimo živom a koje smo najurile čim bi rekli riječ o sebi. Zaista nas ne zanimaju njihovi životi, od koga bježe i čemu teže, jer nikome od nas nije teže kad shvatimo da je i lista duža i broj sve veći. Ne želimo pričati o tuđim tajnama koje su nam izrekli mameći nas kao kukce u svoje mreže a koje aposlutno nikad nismo tražile da znamo. Nikad nećemo reći o neželjenim fotografijama u inboxima svih dužina i širina i dijelova tijela koji nas apsolutno ne privlače da gledamo, niti uzbuđuju niti u nama izazivaju ikakvo interesovanje. Znate, ni žene koje žive sa nekim, a ni mi koje živimo same, ne volimo da gledamo muške dijelove tijela. Ali pošto sam već krenula u odbranu nas zaboravljenih žena koje godinama živimo same, ja samo mogu govoriti o svim tminama koje nas obavijaju i čine snažnijim od svih čelika svijeta. Ponekad pričamo o rubovima te čudne Pandorine kutije, koliko je sjajna, sićušna i krhka, oronula al čvrsta. Obrubljena zlatnim nitima vremena i čežnji i uvojcima kose koje smo pokidale svaki put kad bi se razočarale u svoje sopstvene sposobnosti razumjevanja jer – nijedna žena ne može razumjeti baš sve, zaboga. I svaki put kad nam se nenajavljeni pojave neki tuđi svjetovi, svi bi da zavire u te relikvije naših najtananijih osjećanja, pa bi čaprkali, premetali, preturali i pregledali, svakoj bi boli ime da daju iako su nam imena od najbolnijih tačaka – ne mora baš svako da se kaže iako se svako pamti i čuva u najdaljim zapećcima duše i srca.

I danas gledam ovu svoju Pandoru, sva prepuna polomljenih snova koje sam ostavila za kasnije nekad da sastavljam, iako sam zaboravila koji komadić se uklapa u koju pukotinu; prepuna dodira, obećanja i neispunjenih očekivanja; prepuna izgubljenog vremena, odloženih trenutaka, i košulja i suknji za ljepše prilike; prepuna sitniša kojim sam si htjela kupiti slatkiš na nekom molu u nekoj zemlji koja je bila lijepa za prvi sastanak, a sad tako daleko izgubljena u prošlosti da više ne znam da li sam tamo bila u snu ili na javi. I prepuna je svih prošlih verzija mene koje više ne poznajem i ne želim da sretnem jer bi me boljeli pogledi očiju djevojke koja je željela i nebo i sunce i kišan dan, razigran, kao na moru, pa i buru i nečije ruke da je čuvaju i sriču da nije sama. I ne znam kako bih im rekla da taj mali svitac koji obasjava zidove te kutije, naizgled male a dupke pune svih naših života, je na izdisaju. Nekad ga držim na suncu i tako se tješim da se puni poput solarnih panela jer kažu da sunce donosi radost i pojačava rad vitamina d, pa mu šapućem, tom svicu malom, da svijetli još malo ili dok mi ne dođe svjetlost da mi traži dušu ili dok ne izađe na mom ličnom zapadu moje sopstveno sunce, kad ću mu kao mojoj posljednjoj nadi reći da umre jer je svemu kraj. A on se smješi kao mačka kad prede i donosi cvjetove radosti svuda kud pogledam; iz svake mu stope dok hodi mojim domom, slabašan i sićušan, rastu kite tulipana, divljih ruža, maslačaka i jorgovana, sve me napominjući da iza svake zime, proljeće zazeleni. Iako jadan zadivljen mnome, ne vidi, da mu svaki cvijetak uvehne jer u meni pustinja nema više plodno tlo.

I bojim se, duše mi, srca i svih trideset i pet ljeta prepunih smijeha, suza i sjete, ne mogu više.

*Elpis je mali duh, a predstavlja nadu.