Ubilo nas podrazumijevanje

Možda je moj mozak bio u nekom čudnom stanju ali nedostaje mi osoba koja je nakon našeg početnog zanosa i emocija postala krajnje toksična. Jučer sam dobila čak i komentar od osobe koja me baš dobro poznaje da ne može da razumije odakle moja emocija nedostajanja jer me vidi kao izrazito nježnu osobu koja isto tako voli nježnosti i da me se pazi, a ne sve to što mi je ta osoba priredila.

I od jučer razmišljam o tome, šta je to što mi nedostaje?

Kad smo posljednji put razgovarali, baš je bio ljut i rekao mi je neke stvari koje kaže osoba koja je povrijeđena nekim momentom kada ga razočara neko do koga mu je stalo. Tad sam shvatila da je njemu možda negdje u nekom momentu zapravo i bilo stalo do mene.

Ja sam od tih ljudi koji imaju beskrajno strpljenje s drugima, i uvijek ću naći razlog zašto je neko papak i pokušati razumjeti. On je imao teško djetinjstvo, teške psihičke uslove u kojima je odrastao, bilo mu je dato sve materijalno, ali emocionalno je potpuno odsječen od života i ljudi. On ne zna kako izraziti emociju a da se ona ne podrazumjeva. Npr kada priča o djeci, njemu je “normalno” da se djeca vole i razumiju jer su djeca, a nikad mi nije davao osjećaj da zapravo nekog voliš i zbog kvaliteta koje ta osoba ima. Tako za mnoge stvari.

Kad smo prvi put bili skupa, htio je da me poljubi. Meni neobično što to radi tako naglo, pa se odmaknem. Pogleda me čudno i kao šta bi, zašto se odmičeš. A meni u glavi – kako to tako mehanički. Gdje su one sitne stvari, da mi priđeš nježno, dodirneš me prstima, da osjetim ti dah i miris, polahko da nam se usne dodirnu i šta sve ne…

Kad sam sve to rekla, nasmijao mi se kao – zar mora protokol? želim da te ljubim, želiš da me ljubiš.

I onda je čekao, da se razvije emocija. I onda smo se poljubili. Bio je vatromet. Eh taj vatromet je šta mi nedostaje. Kad mi miriše kosu, kožu iza ušiju, šake i liniju između grudi. Zbog njega i dalje kupujem isti parfem koji sam nosila kad me je mirisao sve se nadam da i ja njemu nedostajem i da će me opet negdje nekad zagrliti pa da i dalje mirišem onako kako je volio.

Nedostaje mi njegov osmijeh. Usne kad se pretvore u lepezu. I njegova brada i brkovi, i trepavice kad sklapa oči.

I koliko je nježan bio. Ne mogu da nađem nigdje u iskustvenom dijelu mog mozga da je ikad iko me nježnije poljubio od njega, dodrinuo, grlio, ušuškao se u moj zagrljaj.

Muškarci su silni. Vole grubosti u odnosima, vole da sve pršti od strasti. On je osluškivao ono što ja volim.

I nedostaju mi njegove emocije koje više nisu mogle stati u njegove grudi pa se uplašio i bježao od mene. Nedostaje mi da mi kaže – ne mogu te vidjeti jer gubim kontrolu nad razumom kad sam s tobom. Ne mogu te vidjeti jer me je strah onoga što osjećam.

Mjesecima smo se samo dopisivali. Iako živimo u istom dijelu svemira, u istoj državi i gradu i u istoj vremenskoj zoni. U istom komadu pustinje. I sve vrijeme smo bili tu, od jutra do mraka, bez viđanja, vez susreta, bez prisustva u fizičkom svijetu.

Toliko puta sam zaspala tipkajući mu laku noć i budila se na njegovo dobro jutro, bez ičega više.

Al je onda bježeći od svega, postao toksičan i beskrajno drzak i s vremena na vrijeme dobijala sam uvrede. Kad uprem prstom u tu uvredu i pokažem mu koliko vrijeđa, onda kaže izvini. Samo, nisam mogla racionalizovati svaku od tih uvreda i opravdavati je njegovim nedostatkom taktičnosti, nerazumijevanjem i strahom. Nekad sam samo željela da razumije da ne možeš ljudima reći nešto što će da ih boli. Jer se to podrazumijeva. Ljudi se ne vrijeđaju zato što misliš da je to okej i onda sutra smo dobri.

I kad sam vidjela da popravka nema, da sam umorna od napominjanja, da ne mogu svaki dan biti kao na iglama čekajući novu strelicu kojom bi me pogodio, nakon koje mi je pričao i o emocijama, slagala sam mu velkačku stvar za koju sam znala da će ga povrijediti.

Eto da vidiš kako to izgleda.

Samo nisam stigla doći do dijela gdje bih mu rekla da je to djelimično edukativni primjer, blokirao me. I nigdje osim na linkedinu nemam pristup njegovom životu.

Sada već mjesec dana, gledam ga online. Najgora stvar je što provjereno znam da on ne uspostavlja linkedin kontakte i ni sa kim ne razgovara preko te platforme, pa ponekad lažem sebe da i on uđe 157 puta dnevno na linkedin gledajući da li sam ja tu.

Možda živim u zabludi, ali poznajem ga malo više od toga – znam da me vidi i da me gleda.

Jučer sam mu poslala mazohistički sms – otići će u spam, al svi dobijemo notifikaciju o spamu.

I need you. I am hurting. But I need you to hurt me more.

Zaista ne razumijem samu sebe. Ja sam nježna djevojka koja voli nježnosti. Ovo je neki izuzetak da potvrdi pravilo?