blog

Ljubav.

Kad čitam, slušam, gledam ili bilo šta da sam uključena u temu o Poslaniku saws ili duboke stvari o islamu, one lijepe, istinske, poučne, koje podučavaju kako živjeti život jednostavno i u ljubavi. Ili kad čitam hadise, o životu Poslanika saws, o svim stvarima koje je radio, ili kad sam prije nekoliko mjeseci vidjela kako su uredili prostorije u nekom muzeju da pokažu kako pretpostavljaju da je izgledala njegova kuća, njegov krevet, mjesto na kojem se molio, na kojem je provodio dane, gdje je jeo, ja sam plakala gledajući to. I obuzme me neka ogromna emocija u koju cijela utonem, i cijelo mi tijelo obuzme, ne postoji ništa na svijetu prema čemu osjećam takve stvari kao prema ovome. Pokušavam da definišem tu emociju, i ono što pronalazim jeste ljubav, strahopoštovanje, poniznost, želja da održim tu emociju u sebi što duže jer je opijajuća i tako mi srce bude zaokupljeno tim stanjem.

Posljednjih nekoliko dana u mom okruženju, nažalost pričaju protiv islama i protiv Palestinaca, ali kad čujem da krišćani kojima sam okružena govore za Muhameda saws da je laž i da muslimani govore laži, u meni se probudi toliko želje da branim i da urlam i da se svađam i da ne dam da to govore jer nemaju pojma šta pričaju.

I voljela bih razumjeti kako je to nama muslimanima lahko razumjeti da su svi Poslanici dolazili kao muslimani od Boga, da je Isa a.s. musliman, ili da ne mrzimo jer istinski ne mrzim ako razumiješ u šta vjeruješ i kakva je emocija iza vjerovanja. Ja zaista ne mogu da zamislim da sam nekom osobom ili dešavanjem toliko zaokupljena da to nešto ili nekoga mrzim. Ne podnosim šta rade u Palestini, šta su radili nama i takvih ljudi se samo klonim, ne vjerujem im, ne upuštam se ni u kakve odnose s njima, ali ne osjećam mržnju, nisu vrijedni moje emocije, nisu vrijedni da budu u mojoj glavi. Ne znam to opisati, jednostavno ne osjećam mržnju. A od drugih oko mene, ili čak ovo što gledam, vidim dosta mržnje prema muslimanima i drugačijem.

Malo je post otišao u pogrešan smjer, bit je ovo prvo. Ljubav prema Allahu džš, prema Poslaniku saws, prema onome što istinski je islam i čemu nas vjera uči. Samo to, ljubav.

I jučer sam vidjela video – da i u najvećoj tragediji, Palestinci nisu klonuli duhom zato što su muslimani, a muslimanima je ovaj svijet nebitan. Zamisli samo tu emociju, i da umrem, šta, ovo je prolazno.

4 comments on “Ljubav.

  1. Proces odrastanja
    Sazrijevanja
    I spoznaja istinske suštine ljubavi.
    Dok sam čitao ovo što pišeš preovladavale su emocije prepoznavanja i ponosa.
    Ti si tamo negdje neko moj, a ja te prepoznajem i ponosim se tobom.

    • Ovo sazrijevanje se dešava godinama, i znam da sam oduvijek to i osjećala. Samo nisam nikad o tome pisala, jer nekad razmišljam koliko sam ništavna i mala, šta ja imam reći o tome.

      Svoji smo. Ponos(ni).

  2. jako me dojmio ovakav tvoj post Selina, bila sam mislila da nisi u stanju imati i jednu ovakavu emociju.

    p.s. nisam ni fundamentalista niti nacionalista, no, volim kada se priča objektivno, o bilo čemu. 🙂

    • Razmišljala sam o tvome komentaru ovih par dana. Prva reakcija kad sam pročitala šta si napisala bila je buntovna, na fazon – eto tako me plitkom percipiraš? ali onda sam razmišljala kakve postove pišem pa sam možda i sama odgovorna što imaš takvo mišljenje.

      S druge strane, ima tako puno tema, emocija i stvari o kojima nikad nisam niti ću ikad pisati, što ne znači da nisu dio mene.

      Ovo je samo pokazatelj koliko blog i nije ogledalo autora kao što mnogi misle. Ja svoje emocije, pojmanja i dijelove sebe koji su okrenuti ka Svevišnjem ne mogu tek tako dijeliti jer ljudi pljuju po svemu, pa tako bi pljuvali po nečemu za šta sam, kao za ništa drugo, spremna da ratujem. 🙂

Leave a Reply