Ponekad ne mogu da vjerujem da sam živjela cijele četiri godine u Briselu i kad krenu uspomene da se nižu u glavi, pogubim se.
Ponekad ne mogu da vjerujem da živim već cijele četiri godine u Dohi i toliko uspomena sam napravila, da ne znam odakle da krenem da ih spominjem.
Pod kožom mi vri. Neki novi meridijan, neka nova paralela.
Bježiš li ti to svo vrijeme nekamo od nekoga? 🙂
Od sebe.
čitajući tvoj post, pade mi na um pjesma “Svijet je velik” (tekst Drago Britvić)
🙂
Sunca skupljam da ih dam nekom svom ❤️ divna pjesma, hvala što si mi je otkrila
Ma ne bih ja rekla da ti bježiš od sebe, jer od svega se može pobjeći, ali nikada od samoga sebe. Ti si osoba kojoj je ovaj svijet zanimljiv. Mogla bi se ti i u Pekingu snaći ili još bolje, u Tokiju i tamo negdje po parkovima šetati dok cvjeta trešnja.