Doha je puna virusa. Gripe. Svi mi na poslu bolesni, donose od djece, ovi s djecom, od cura ovi sa curama. Svi odbolovali, ja ništa. Pričaju o kovidu negdje tamo a ja putujem 15.eto kući. Fino na avion i skontam da ne bih donijela kakvu baju, ja ću masku. I sve sam prošla fino, još se i naspavala Doha – Stambol i stigla za samo 40 minuta između slijetanja i polijetanja na avion Stambol – Sarajevo. I tako ušla u avion i znate kad ljudi lete ko muhe bez glava čim uđu da stave prtljag u prtljažnik? eh tako poletjeli svi da stave stvari, i ja stala čekam da se red nastavi kad – paf!!! – i padam. Lik me je ‘ladno udario koferom u glavu toliko jako, sa tolikim zamahom, da sam pala i na momente izgubila vid. Oko mene crno, bol strahotna negdje na glavi, strah šta mi se desilo. Stjuardese pritrčaše, narod odreagova, lik samo reče sori i sjede i još stavi slušalice. Smjeste oni mene da sjednem u biznis, dali mi led i tabletu protiv bolova i titrali me cijela 2h do Sarajeva. Ali ja ne mogu da se maknem – bol u glavi nesnosan, širi se u vrat i lijevo rame. Umirem. Još mi se plače. Noćni let bio iz Dohe, 6h ujutro, razdražljiva, s maskom, umorna, ‘sovala bih, al šuti Selinček samo slegni ramenima i ugrizi donju usnu da ne drhti.
Izađem iz aviona, roditeljima i sva se pogubim – udaaaaaaaaaaaariooooooooooooo meeeeeeeeeeeeee nekiiiiiiiiiiiiiii čiiiiiiiiiiiiiiiiiiikooooooo koooooofeeeeeeeeeeeeeroooooooooooooooooom
kmeeeeeeeeeeeeee!
I tako do Tuzle u autu sam se gubila, malo spavam, malo sam budna, puno me boli. Mama je nazvala Polikliniku i tražila CT glave jer – svašta može biti.
Doktorka kaže – ma hajde, to su oni mali koferi, ništa strašno, hajde kući i odspavaj i popij paracetamol.
Kontam – moj carryon je bio 10kg, i da odem da je klepim tako malim koferom pa da kažem – ma hajde, ništa strašno, jelte.
Spavam odlično. Komirana. Glava okej. Bosanska.
Ganjam papire neke. I to je to od mene kao dijaspore. Sve ostalo radi i Doha.
A vrijeme, dohljansko, ja došla na kišu, šta je ovo? Neka kolektivna kišna dova, nešto?
PS Pjesme meni nisu romantične, ja sam revolucija.
Žao mi zbog povrede, ali dok ti dio mozga zadužen za profinjeni humor još uvijek radi, nije ništa alarmantno.
🥰😘 nije mi ništa
Mene je jednom lik udario sa Makita Bluetooth boxom u glavu, koji ima jedno (lažem) 150 kg i to zamahnuo i zviz mene u glavu. Kad nisam umrla od bola.
Možda i jesam od tada poremećena😭🤣