Ja sam Jugoslovenka

Često mi padnu na pamet trenuci kad si najviše uživao da me povrijeđuješ. Da, baš tako – uživao. Taj neki tvoj fetišizam za nanošenje boli drugima je jače od potrebe za hranom. Kao dvije osobe koje se dogovore da će biti prijatelji, pričala sam ti o njemu a ti o njoj. Bog dao da se njih dvoje poznaju, pa sam rekla – ah jedne prilike rekao mi je da mu se sviđa …

— Ah pa ona se svima sviđa, al ne može nju svako da ima. Tako da džaba mu.

— Da – rekla sam sa sjetom u glasu i nisam završila to što sam htjela reći.

Često onda razmišljam o njoj, o njenoj ljepoti jer to je žena koja je u jednom trenutku hipnotisala čak četrnaest muškaraca na jednom velikom sastanku; petnaesti je izašao jer je shvatio ozbiljnost situacije, preuzeo odgovornost i otišao, za njega je kasnije rekao da je gej jer tako je lakše. Zaista njena magribska ljepota na momente se ne može porediti sa ljepotama bijele žene, jer mi bijele, mi smo obične i u nama nema ništa egzotično i posebno. Svaki dio našeg tijela, naših očiju i kose je izblijedio na nedostatku topline i u svoj toj hladnoći koja nas obavija, dok nezanimljive sjedimo u zelenilu, sakrivene od sunca, zadojene rijekama koje nam plove kroz oči, i kosom nam talasaju pšenična polja septembra, izgubimo ljepotu i smisao iste. Magribske žene Afrike, rasle na Sredozemnom moru, su žene kontinenta čijim venama kola krv puna žara i divljine; sjaje se na suncu kao Sahara a posred njih oaze koje moraš otkrivati postepeno i jednom pronađene, kroz njih teku najprozirnije boje voda u kojima ti dopuste da potoneš cijeli, a iz očiju crnjih od zemlje same, samo što lava ne proključa i sve si na kraju misli da će se desiti katastrofa od koje se neće vidjeti nebo ni sunce jer – tim ženama… tim ženama kola nemir od kojeg nastaje smak svijeta. Tvog doduše, ne tuđih.

Ali sjetim se onda i momenta da je samo bivala najljepši od svih cvjetova u bašti punoj kaktusa u cvatu i da se tih četrnaest muškaraca okrenulo i pogledalo u drugu djevojku koja je ipak nešto pričala njima bitno da znaju. Jer te žene, te žene često imaju sliku a nemaju ton.

To je onaj momenat u kojem bijela žena je ipak Etna Sicilije, Helena Grčke, pa čak i Kleopatra Egipta. Bijela žena koju on, moj, iako je rekao da mu se ona sviđa, ne bi nikad dodirnuo jer bi isprljao svoje ruke kojim bi ipak da dira mene. Samo što ja nemam tu potrebu u sebi jaču od svih drugih da te povrijedim tom konstatacijom i pustila sam ti da vjeruješ da ste posebni.

Budi. Tvoja se magribska žena plaši mene bijele, a sa njom i ti, jer da to nije tako, ne bi se tako nevješto branio njenom ljepotom kao jedinim oružjem protiv emocije za mene prostu, bijelu.