Među tvojim grudima
raste poljsko cvijeće
I tu bih spustio glavu
i dok živim u nebu vidio let
Ako to nemam,
ne postoji rupa mišija,
nit nebo bez zvijezda
ni najcrnji bezdan
u koje bih se sakrio proklet
U tvojim očima
spava iskonski nemir
od kojeg se zemlja trese
i zbog kojeg tijelom struje mravi
I u mojim nogama
leti želja da ga uhvatim
iz sebe svoje sjeme da spustim
onako kako su me učili glasovi u glavi
U tišini bez tebe
rađa se ludilo
koje me svaki dan raskomada
u ono od čega sam napravljen
I sve nade umru
ne živim nit snijem
trošim samo mjesto nekome
ko bi znao živjeti tako rastavljen
U danu kad se vratiš
počinje sloboda,
revolucija, novi svjetski poredak
i religija kojoj spuštam glavu
Jer u tebi žive svi svjetovi
kojima nisam znao da težim,
nit da od toga snovi se prave
i obećanje da par si mome paru
0 comments on “Na svome bih BPDiju radila PhD.”