Sjećam se dana kako su bili dugački i kako nisam mogla da spavam. Dan je bivao i u ponoć i išli smo jesti sladoled u Meku. Sjećam se vožnji, otvorenog prozora automobila i losova kako leže na užarenim livadama ispod krošnji zimzelenog granja. I sjećam se kako smo se kupali na fjordu i da sam dobila šešir sa ogromnom crnom satenskom mašnom. Jeli smo sendviče i na velikom fudbalskom igralištu igrali boćanja. Sjećam se kako sam zamišljala da mi djeca idu tu u školu i kako im je kosa sasvim plava iako mi ti geni nisu izraženi. Sviđale su mi se kuće, drvene, bijele. Htjela sam na svojoj obojiti ulazna vrata u crveno. Sve mi je izgledalo idealno za neke pinterestne živote. Sjećam se kako si me poljubio filmski prije nego sam se ukrcala na voz u najljepšem jesenjem danu u kojem je šumilo lišće kroz nježni vjetar koji ga je nosio meni pod noge. I sjećam se da sam bila na aerodromu i prije nego sam poletila, poslao si mi poljubac u poruci posljednji put.
***
Sjećam se da sam poželjela biti profesorica klavira i da te sakrijem u znak forte svaki put kad me udariš jače od svih tu posred grudi gdje te krijem od svih kojima bi bio protuzakoniti akt. Ili profesorka matematike da te pišem kao znak fi, jer si mi se desio kao obrazac u mojoj prirodi u kojoj su muškarci sa poremećajem uljepšavanja svjetova nicali kao rijetko bilje. A ti sav kao Zlatni dječak rođen na deseti dan augusta, po meni prosipaš sve te frikative koji na mene fikću i kao furije me dave dok mi svaki dio tijela ne obilježiš svojim lavljim rukama, i nestaneš. Opisala bih te kao fantaziju, nešto nadri, jer ne postoji uporište u stvarnosti da smo ikad bili na istom mjestu u isto vrijeme, i kako bih znala koje boje su ti linije na stomaku gdje su te rezali da ti vade slijepo crijevo.
Sjećam se kad si me tumačio kao idealnu za partije pokera, jer nikad nisi mogao očekivati da ću da te poljubim, kamoli dozvolim da na mene precrtaš sve mape svojih mora vidljive samo muškom oku pa da me tako obilježiš kao svoju i da od mene, poslije tebe, svi bježe. A prvi si pobjegao baš ti.
***
Sjećam se mojih nogu u crnim štramplama posađenim tebi u krilo po sredini januara nekog mog prošlog života. I obojenih zgrada na horizontu početkom marta na nekom drugom kontinentu za kojeg niko nije znao da sam ga otkrila baš tad. U amanet sam ponijela samo svoj šešir boje pijeska sa velikom svilenom ružičastom mašnom, kojeg sam izgubila već prvi dan kad sam izašla na sunce. Uvjerena sam da ga je odnio vjetar u neki daleki dio pustinje i od tad sam tu da ga tražim i nikad ne pronađem, pa me tako uvjeravaš da ostanem još malo, jer eto, može biti da je baš tu, iza naredne dine, a stalno se nove redaju uz svako pomjeranje vjetra. Sjećam se i tvoje gitare i njenog dugačkog vrata i tvojih bijelih prstiju kako je miluju gdje je najtanja i kako mi melodično šapućeš pjesme koje si nekoj drugoj poklonio, moleći kao osuđenik da te pustim u svoje srce jer znaš da zbog mojih mehkoća, sigurno nećeš biti osuđen ni na smrt ni na zaborav. Jučer si mi prvi put, za sjećanje posvetio stih i poželio sreću ako mislim da mogu da je nađem.
***
Dok skupljam sjećanja svih mojih pluskvamperfektnih života, svih tuđih nota, zbirki pjesama i priča, nezavršenih soneta, pejzaža i skica koje su me vodile po Svemiru, voljela bih da sve to stane tek na jednu stranicu cijelog mog života kojeg bih do kraja vremena provela gledajući u tvoje oči.
uh…