Ime mi je GPL

This is my confession, finally:

Prazna sam kao trg u nedjelju kad svi odu na molitvu nekog malog grada u ruralnoj Francuskoj. I nedjelja odmiče, pred ručak svi jure kući i imaju nekoga s kim dijele sve. Čak i praznine. Emocije uopšteno. Ja konstantno imam osjećaj da nemam ni sa kim da dijelim sve što jesam. Stalno mi je u glavi i grudima bol i strah da će svi ljudi koje volim otići, ostaviti me kad ih najviše volim ili kad najmanje volim sebe. Ponekad i ne znam ko sam; pokušavam se definisati kroz emocije a ne kroz razum jer ponekad osjećam da ga gubim. Često, ne znajući ko sam, ponašam se kao drugi i imitiram druge ljude kao odraz u ogledalu. Nijedan svoj uspjeh ne smatram velikim i uopšteno ne mislim da sam uspješna osoba; sve što ja mogu, može bilo ko drugi, zašto bih onda ja bila posebna? I stalno imam potrebu da budem posebna, dopadljiva, bitna nekome ko je meni bitan i beznadežno patim kad vidim da nisam.

Konstantno osjećam bol u grudima. Dok dišem, čim otvorim oči, kad sanjam, bol je konstantna i ja ponekad ne znam uzrok i razlog istome, ali je stalno tu. Osjećaj nebitnosti, da istog trenutka umrem, nestanem ili da se više nikad nikome ne javim od ljudi u mom životu, je ogroman i boli me do beskočanosti. Ponekad kad je bol prevelika da mi stane u grudi same ili u tijelo i osjećam da pucam, poželim da okončam sve jer nekad ne znam kako podnosim sve svoje misli koje su destruktivne i koje ne jenjavaju od jutra do mraka, svaki dan. Ponekad ne mogu ni da zaspim, pa mi se i tijelo muči i bol postaje i fizička.

I toliko željna ljubavi i pažnje, neke prave i iskrene, svakome odletim ko mi se samo i na trenutak nasmiješi. I zato imam sve te “ljubavi” a nijedna prava.

Pročitala sam da mi je u imenu prišiveno i to da sam najbolniji od svih ličnosti. Zamisli samo neobjašnjivu duševnu bol bez prestanka? bol iz koje sam sebe sabotiraš, uništavaš najljepše trenutke, radiš protiv sebe, i stalno si ponavljaš da sve to zaslužuješ. Zamisli stalno pretjerano razmišljanje, analiziranje apsolutno svake situacije i rečenice koja ti je rečena i vaganje da li je pozitivna ili negativna. Zamisli da stalno misliš da su svi ljudi protiv tebe i da apsolutno niko nema nijednu misao vrijednu spomena o tebi i gdje god se pojaviš, već unaprijed misliš kako će te ljudi prezirati i da si nebitan da budeš tu. Zamisli da stalno razmišljaš o tome kako zaslužuješ svu tu bol koju osjećaš.

Pokušavam shvatiti šta je uzročnik, jer već sam shvatila koliko dugo traje, a traje od mojih tinejdžerskih dana, dakle već preko dvadeset godina. Da li sam rođena sa ovim žigom ili me je promijenila trauma? ako je trauma, kome da ispostavim račun?