Utvara u bijelom koja me davi

Tri mjeseca duga kao tri godine. Svaki dan sam pokušavala da uhvatim trag barem njegovom parfemu, kamoli njemu. Gdje god bih otišla, gledala sam sva ta lica oko mene u svakom pokušavajući naći neku crticu koja bi me podsjetila na njega da mu se osmijehnem. Sve te bijele thobe kao njegovi duhovi, hodaju oko mene i uhode me, i sigurna sam kad ne gledam, da on gleda mene.
U prvih mjesec dana sam očajno tražila barem neke stope koje bi me odvele prema njemu. Počela sam više izlaziti na mjesta na koja izlaze Arapi. Toliko sam im zagledala u lica, da su mi čak i u snove dolazili jer mi je i podsvijest kreirala labirint u kojem sam ga bezuspješno tražila.

Ponekad bih mu napisala poruku da mi fali, iako sam znala da one nisu nikada dostavljene jer odgovora nije bilo. Svaki dan je postajao beskrajno pust i nijedna od ljubavi koja mi se dešavala, nije mi uzimala pažnju niti je davala smisao mojim danima.

Kada se javio prvi put u tih prvih mjesec dana, bilo je to sat vremena poslije akšama. Kada sam vidjela njegovo ime na ekranu svog telefona, cijelo tijelo mi je reagovalo. Razgovor je trajao cijele četiri minute u kojima mi je govorio da prestanem slati poruke jer sam blokirana. Moje je krhko srce u njegovim mehkim rukama kojima mi je dirao lice samo mjesec prije, tako tiho puknulo u tim riječima kojima je prosipao svu svoju jed na mene. Tri su mi dana trebala da se oporavim od tog poziva. Narednih dvadeset i pet da ga ignorišem.
Prestala sam da ga tražim u svim mojim lutanjima ovom pustinjom u kojoj umjesto zelenih krošnji niču čelične i staklene strukture koje prkose vjetru i vrelini i koje ne daju odraz nebu i oblacima, jer ovdje ni neba ni oblaka nema. Umjesto mog pogleda u svaku bijelu utvaru oko mene, zamišljala sam sada da on posmatra mene. Sve svoje pokrete sam zato prilagodila tom njegovom pogledu iz daljine – postala sam gracioznija, nasmijanija i vedrija. On me posmatra, šaputala sam sebi, i ta me je misao u potiljku grlila i davala mi snagu da istrajem u čekanju jer sam znala da će da se vrati.

I svi su životni putevi ispreletani kao niti koje odmotavamo hodeći ka ličnim ciljevima, pa me je to jedno zamotano, zamršeno, do kraja nepregledno klupko mojih puteva, dovelo njemu na posao. Filmski klišeji, neočekivano. Niz isti hodnik idemo jedno prema drugome – on ljutit, a ja stišćem laptop bojeći se da vidi koliko mi srce lupa pa ga kao štit uz sebe stavljam. Priča mi kao da me ne zna pred ljudima sa kojima sam, ali mi ime kaže u deminutivu kao kad mi je bio bliži od svih njih ikad. Tjeram od sebe tračke nade kojima mi tim izgovorom daje, jer znam – to je samo njegova priroda, svima on tako tepa. Ali drugoj djevojci koja ima tako očigledno nadimke, izgovara cijelo ime. Čekati opet da ponovi moje. Gospode, smiluj se neka mi kaže ime. I ustajemo da idemo, rukuje se sa muškarcima, klimne glavom ženama i opet ponovi deminutiv, tako blizak i drag.
Skakutala bih do lifta i trčala od radosti po suncu preko parkinga. Smiri se, srce, šapućem i cijelu me nada obgrlila: vratit će se.

U drugom mjesecu su me poslali njemu. Nije imao vrata na kancelariji pa mi je to dalo ohrabrenja da će razgovor biti hladan. Bio je. Kratak, informativan i čudan. Kad sam ustala iz stolice preko puta njega i ostala tako stajati još cijeli minut rekao mi je – Izgleda tako kao da galamiš. Zidovi su od stakla, ljudi gledaju, sjedi i pričaj. – kao da mi daje naredbe, a ja poslušna, sjednem, iako na samo sekund prije nego sam otišla. I dolazila sam i odlazila, dolazila, odlazila i onda je počeo da ujeda. Cijelo mi je srce bilo u ugrizima koji su me boljeli kao mučenja paklena, a on dželat i đavo. Govorio mi je da mu dosađujem, da odem i u jedno sivo podne bez sunca i neba, sa temperaturom od 45 stepeni i kad je napokon dobio vrata jednako staklena kao i zidovi, rekao mi je – pogledaj se samo, izgledaš divno, a ja propadam, zapušten. Gledaj mi bradu i brkove i kosu, kao Yeti. – Meni je izgledao jednako privlačan i ta brada i brkovi i kosa su mi bili idealni da zagnjurim lice u njih i upijam miris ouda koji bih sakrila u samo središte mog uma i tamo ga poput rijetkog cvijeta čuvala pod staklom i vraćala mu se samo kad mi je teško da me tješi i čuva. I onda je poput urgana nasrnuno na mene riječima i rekao mi da izađem i nikad se više ne vratim. Bio je grub, odrješit i strog. – Izlazi napolje. – ponovio je dva puta. Osjetila sam kako mi je lice promijenilo boju, na šta se on nasmijao, rekao mi da to ne pristaje svim bijelim ljudima.

Otišla sam i nestao je cijelih 30 dana. U njima se jednom pojavio opet poslije akšama, pozivom od sedam minuta u kojima mi je pričao da je pronašao neku staru poruku na koju nije odgovorio, pa je ljubazno upitao ako još uvijek to trebam, da će razmisliti. Srcu nisam dala da reaguje. Okovano, skriveno, zaključano, lupalo je svojim nejakim rukama da ga pustim da govori, dok mi je mozak odgovarao kao unaprijed spremljenu odbranu, ali krajnje nejaku, bojeći se da će prezrjeti i da će mi koljena popustiti i da ću ga moliti da me opet voli. Nakon razgovora sam spavala 12h, iscrpljena, kao da sam kroz pustinju išla, tražeći da se napojim iz njegovih ruku, pa baš u trenutku kada bih lice prislonila, on bi ih raširio i sva bi voda pala na pijesak, a ja ostajala suha i prazna.

I bilo je rano jutro, sabahsko, kad se na mome istoku pojavila druga utvara. Šireći ruke, misleći da je to on, dočekala sam neke druge osmijehe koji su me obgrlili. I taj neko drugi, cjelivao je sve moje rane koje mi je on nanio, i ljubio i volio i čuvao i na moje uplašeno lice crtao osmijeh. I baš kad sam mislila da sve te utvare u bijelom su napokon iščeznule, stao je pred mene i rekao mi da ne može više. – Ne možeš više čega? – upitala sam. – Da se branim od tebe, da te tjeram od sebe, da te kažnjavam, da ne mislim, da ne osjećam. Svaki dan hodam, 8kg sam izgubio za tri mjeseca a jedem kao nikad prije. Žene me ne zanimaju, i kunem se, ljubim ih, al mi kroz glavu prođe trenutak kako si me gledala kad smo sjedili na mom autu i gledali prve zrake sunca, i izgubim interes. A bojim se, ako mi se vratiš, uništit ćeš me.
– Da li je iko pitao mene da li želim da se vratim? Imam nekog i ja već.

– Misliš da je to bolje?

– Jeste. Ne patim.

– A ima li dušu? – i opet treperim; opet mi srce leti, oslobađa se i odlazi mu u zagrljaj. Bez dodira. Samo se gledamo. – Ima li dušu? – ponavlja tiše, i da ne bih poklekla jer se bojim praznih ruku, odlazim.

I proteklih mjesec dana, svako mi jutro počinje njegovim riječima. Ljubio bi me. Sve njegove utvare ponovo su svuda oko mene. Njegovo lijepo lice, njegov miris, njegov osmijeh i zubi kojima mi je srce kidao na komade, stežu me i more gore nego pređašnje đavolje rabote. Osjetim da ću ovaj put sasvim da uvehnem ako me opet ostavi.

Kažem mu da je otrovan. – Moja ti je ljubav otrovna?

Kažem mu da su me drugi bolje voljeli. – Mojim poljupcima daješ prosječne ocjene?

Kažem mu da ga ne volim. – Meni lažeš u lice?

—-

Napokon smo se rastali prije sedam dana. Bio je nježan, tih i pokazao mi u telefonu da umjesto mog imena piše – Princess. Ispričao mi je da je to ime prvo bilo upisano pod navodnicima jer sam mu djelovala kao djevojčica koja zahtjeva tretman dostojan krune. Kasnije je navodnike obrisao. I sjeća se, kaže, kad smo se prvi put vidjeli, nakon svih sastanaka online i kako je zamišljao moje lice i kako sam zbunjena bila kad sam ga vidjela. – Bio je novembar, kažem. – Ne pamtim te sitnice, pamtim da si zanijemila i da nisi pričala, da ti je lice za pokera, jer nisam te mogao pročitati. I dalje ne znam, nikad neću ni znati. – Šta? – Ništa i sve.

Farewell, Princess. You deserve better. Just don’t sell yourself short.

Ako ikad napišem knjigu o svim mojim ljubavima, ovo ću staviti kao uvod.

---

Dva tona kože

#1