blog dileme Diskusija Mišljenja

Epilog na Buji paji, buji paji post

Razmišljala sam da individualno odgovorim na preostalih nekoliko komentara koje su naše drage blogerice (podvući ovo blogerice) ostavile na moj prethodni post, ali sam se ipak odlučila na ovaj novi elaborat. Razlog zašto kažem podvući blogerice jeste taj što su to ipak žene. I jedini muški komentar bio je od Brutea koji možda i ne razumije kompleksnost situacije i ovog mog mišljenja i htjenja jer to ipak dolazi iz ugla jednog muškarca. Ne želim da zvuči da se muško mišljenje degradira; naprotiv, itekako cijenim isto i razumijem da dobar dio njegovog glasa protiv dolazi koliko i iz mladih godina, toliko i iz očinske perspektive, možda čak i perspektive mužijaka koji misli da žena može imati porodicu samo i jedino ako je muško prisutno. Nagađam, ne znam. Slobodno može da elaborira.

S druge strane, razumijem i zašto nema više muških komentara – nemamo toliko veliku mušku publiku na blogeru. Ili jednostavno dosta je muškaraca koji iz ponosa ne odgovaraju nikome (khm znamo na koga mislimo) ili sam ih u nekom trenutku odbila u porukama pa ne žele da dolaze kod mene konkretno jer su se uvrijedili. No, to nije tema ove pismene vježbe, tema su komentari:

Obzirom da sam dakle podršku dobila od žena, to itekako govori da su žene emancipovane, unaprijeđene i žele se izboriti da imaju djecu bez ikakvog sputavanja u tome od strane društva i muškarca. Sviđa mi se što su žene svjesne da će doći u ovaj trenutak u kojem sam ja, ili ga prolaze u braku sa nekim već i razumiju da hormoni i biološki sat odrade svoje i da je ovo što ja osjećam prirodna stvar.

Sviđa mi se da su žene koje su svjesne mene, mojih godina, ozbiljnosti pristupanja ovoj situaciji i mome razmišljanju o istome, i daju mi podršku. Zaista vjerujem da ova podrška je iskrena i koliko vidim dolazi od žena koje cijenim i čije mi je mišljenje na blogeru bitno.

Voljela bih dalje da se razumije da je ovo tek inicijalno razmišljanje o začetku djeteta koje će biti moje i da sam ja već razgovarala sa svojom majkom o tome. Moja mama je puna podrške i već je rekla da moje dijete je njeno unuče i da je nastalo u nekom seksu sa nekim, ona bi bila presretna da ga prihvati i prigrli jer su djeca blagoslov, donose nafaku i mijenjaju život na bolje. Ja želim da se fokusiram na ovo sa pozitivne strane samo. Da, svjesna sam težina svih žena samohranih majki koje nisu posustale i koje su svoju djecu odgojile i odgajaju i izvide na pravi put. Da, jasno mi je da će djetetu nedostajati očinska figura i neko ko će da odigra ulogu roditelja kao što bih i ja, ali isto tako sam svjesna da to ne znači kraj svijeta. Ja sam mentalno i fizički spremna i zrela da se nosim sa svim nedaćama koje nam Bog da u životu, pa zaista ne mislim da bih dovela prvenstveno sebe, pa onda i neko dijete u tako nepovoljnu situaciju u životu da mi oboje patimo. Jednom djetetu kojem bih ja bila mama, sigurno ne bi falilo ljubavi i strpljenja, posvećenosti i razumijevanja.

U dvoje jeste lakše odgajati dijete, ali isto tako svjedočimo i nebrojenim primjerima (i to daleko većim što je pogrešno) gdje brigu o djetetu preuzima samo majka, a otac je tu jedan od statista koji se ponosi time što je njegova sperma srela jaje i nastalo dijete, a sve je od ljuljanja i uspavljivanja, hranjenja i cjelodnevne brige palo na pleća majke. Brizi o mome djetetu u pomoć uvijek mogu priskočiti moji roditelji koji su oboje u punoj snazi i oboje imaju ispod 60godina, a isto tako postoje ustanove da se djeca ostave od jaslica pa do produženog boravka u školi čak i u uzrastu od 18godina (shocking, right?).

Jedan od komentara kaže da to posmatram iz perspektive djeteta i ako je meni ok da mi dijete raste sa tim nekim bremenom nedostatka identiteta i očinske figure, da trebam da to uradim. Taj manipulatorski način komentarisanja u kojima se na mene stavlja krivica odrastanja/postojanja mog djeteta mi se nikako ne sviđa. Drugo što bih samo postavila pitanje – da li je iko od nas tražio da se rodi i živi život u porodici koja nam je data a ne nešto što smo unaprijed odabrali?

Opcija o vještačkoj oplodnji je po mene najbolja iz razloga što ne bih nosila to breme da tamo negdje postoji taj muškarac s kojim sam bila intimna i kojeg mogu u svakom trenutku kontaktirati. Ne želim imati tu opciju zato što ne želim da postanem slaba na bilo kakvo njegovo pitanje da ga se spoji i upozna sa djetetom. U isto vrijeme, već sam razgovarala prije nekoliko mjeseci sa dvojicom kandidata (zanimljivo, kandidata) koje sam i upitala šta misle o ovoj ideji i da li bi pristali da to urade, i obojica su na prvu rekli ne. Međutim, nakon više od pola godine jedan se javio i rekao posmatrajući kroz šta prolazi njegova sestra koja je udata i pokušava ostati trudna i ne ide, želi da bude tu za mene da ja dobijem to što želim i ako on može biti od pomoći da je tu. I za ugovor u kojem bi bio tu za dijete i za onaj dio gdje ne bi jer kaže – gledati bol svoje sestre zbog svega kroz šta prolazi, daje mu razlog da ja nikad kroz istu bol ne prođem pa i po cijenu da nikad ne vidi to dijete jer je siguran da bi sa mnom odraslo u dobrog čovjeka.

Ova ideja dakle stoji u zapećku već neko vrijeme, tinja u meni, i kao sve ideje svijeta, može da pokrene lavinu, a može i da se uguši pod sopstvenom veličinom.

Ja zaista ne mislim da imam problem sa muškarcima, da bol neispunjenja mene kao nečije supruge nije razlog za rađanje i ja zaista ne smatram da sam ja neka manje bitna osoba ili jedinka ukoliko nemam muško pored sebe. Ja sam i dalje ja, prosvjetni radnik koji već četvrtu godinu je sposoban da promijeni profesiju i u tome bude daleko uspješniji od svojih kolega koji su u tome i po 10-15godina, obrazovana i emancipovana žena, sposobna da sama sebi privređuje i o sebi se brine, o svojim roditeljima i živi ispunjen život koji je ukrašen svim mojim talentima i sposobnostima, naročito onim za empatiju, razumijevanje i prihvatanje svega drugačijeg od mene.

Kad se samo prisjetim svog napuhanog ega sa 21 godinu kad sam došla na ovu platformu i koliko sam tada za sebe mislila da sam sjajna, i koliko sam rasla u ovih 14-15godina, zamislit se samo koliko sam sad tek zrela i spremna za neki ovakav poduhvat.

Sve svoje mane vidim na prvu i kao odrasla i odgovorna osoba mogu ih nabrojati sve od a do ž. Nezreli ljudi za sebe kažu da su bez mane i greške; ja sve svoje znam i spremna sam da ih popravljam. Mislim da mi sam ovaj pristup daje pluseve u budućem odgajanju ovog djeteta.

EDIT: Zaista ne mislim da je moje vrijeme za ljubav i upoznavanje nekog mog koga odavno tražim prošlo i moje srce je otvoreno da se tako nešto i desi. Međutim, ja imam 35godina i već sam imala nekoliko zdravstvenih problema u vezi sa hormonima, dvije operacije na maternici i zaista bih voljela da iskoristim godine u kojima sam i da rodim. Ja ne mogu čekati da se ta osoba pojavi da bi se ova uloga ispunila, jednostavno – prosto rečeno – radi se o utrci sa vremenom. Da, sanjala sam ja da ću do 35.godine odavno biti već supruga i majka i ne, niko nema pravo prigovoriti mi da nisam na tome radila jer jesam. Oduvijek sam bila otvorena za neko muško koje bi mi bilo ravno barem u srčanim stvarima, ako ne i intelektualnim; a realni moramo biti da ne želimo nekoga ko će da odskače od nas samih. Meni je najviše bilo bitno oduvijek da nađem čovjeka koji će i mene gledati kao živo biće kojem se neće lagati niti uzimati moje srce zdravo za gotovo, jer dovoljno je da si insan, sve drugo uz to znači da je potaman. Ne, ja se nikad nisam upuštala ni u kakve veze koje ne bih smjela donijeti pred svoje roditelje i da, svjesna sam šta sam sve ovdje pisala ali mnogi od vas nisu svjesni da je dosta stvari proizvod moje mašte i talenta za pisanje.
Dalje, čak i da se ljubav ne desi, zar ne bi bilo smisleno da imam nekoga koga ću odgajati i oblikovati u neku osobu koja možda sutra promijeni svijet 🙂 smislenije mi je da svoja primanja i život ulažem u neko ljudsko biće a ne u kuću punu suvenira i mački. Da ne bude da sam protiv mačakam, ja mačku već imam i ne namjeravam se iste riješiti čak i kad dijete dođe na red. I ako neko slučajno kaže da uvijek mogu svoja sredstva usmjeriti na pomaganje nekog siročića, moj odgovor je – naravno, zašto ne oboje? da mi Svevišnji da nafaku da mogu da se brinem i o svome djetetu i nekome kome bi moja pomoć bila potrebna. Na kraju, voljela bih svoj život posvetiti nekome. Roditelji su tu dokle im Bog da vječnosti, kada odu, voljela bih imati nekoga ko će biti još jedna smisao mog već i onako smislenog života, bojeći ga u sve boje koje ja i sama jesam. Skoro mi je jedan muškarac, onako udvarajući mi se rekao da bi me oženio iste sekunde da već nije oženjen i da njegova naklonost i nježnosti prema meni žele mi da nađem nekoga ko će me usrećiti i sa kime ću imati djecu i starost, da ne budem sama znajući da nemam braću i sestre i da roditelji odlaze, kaže – da imaš nekoga da ti dođe kad ostariš. Daleko bilo da mi je to primarni razlog, ali i to je svakako nešto čemu se radujem da imam kad ostarim da mi zbog nekog oči i dalje svjetlucaju i sjaje.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

3 comments on “Epilog na Buji paji, buji paji post

  1. Trazi bona nekog skandinavca, i dolazi ovamo, ti znas da najbolje mjesto za zene je u skandinaviji, za single moms, bile zene u vezama/brakovima sa djecom ili independent, imat ces punu podrsku drustva.

    • A jesi navalila da tražim muško vela havle 😀 😀 😀

      • Pa prakticnije je u dvoje odgajat, realno, jedino ko sto reko da platis bebisterice za solo mom, za laksi zivot. Pa nek ti tramvi posalje spermatozoida u praznu flasicu od koka kole pa odnesi u kliniku da uspricaju. Ne znam sto se usutio.🤣🤣🤣🤣

Leave a Reply