dileme Diskusija Pitanja

Buji paji, buji paji

Let’s discuss:

prije par mjeseci shvatila sam da bih voljela da imam dijete. Neko čedo koje bih odgojila i odgajala da bude najbolje dijete ikad, naravno subjektivno gledajući, jer ja za sebe mislim da znam kako odgojiti jedno dijete uzmem li u obzir svu svoju ljubav i znanja o odgoju. U cijeloj toj priči meni je postalo savršeno logično da muškarac kao figura i ne mora nužno da postoji. Naravno da djecu ne donose rode, ali sam nekako postala sasvim otvorena da budem samohrana majka. Dosta ljudi sa kojima bih započinjala priče o samohranim roditeljima pokušavali su me uvjeriti čak i statistikama da djeca samohranih majki najčešće se odaju porocima i zločinima, i zaista ne želim da ni ova rasprava ide u tom smjeru. So hear me out: ako je jedna žena odrasla, obrazovana, spremna biološki, sa redovnim primanjem sposobna da to dijete i ima i izvede na pravi put, zbog čega bi neko na to gledao pogdrno ili sa podsmijehom?

Apsolutno odobravam vještačku oplodnju žena pogotovo žena poput mene koje nisu uspjele pronaći ljubav i muškarca s kojim bi ostvarile porodicu a koje žele i mogu imati dijete na neki drugi nekonvencionalniji način.

Moja razmišljanja idu dalje čak da je skroz ok imati dijete sa nekim koga poznaješ, a sa kime nisi u emotivnoj vezi ali sa kime se odlično slažeš i misliš da bi vam dijete bilo divno stvorenje. U tom slučaju, otac djeteta bi imao dvije opcije – da bude uključen u odrastanje i odgoj djeteta, ali i da nikako ničemu ne doprinosi i da dijete pripada samo meni.

U tim trenucima razmišljam toliko daleko da bih napravila legalan dokument u kojem bih tražila od oca da se potpiše i za jednu i za drugu opciju. U slučaju druge opcije da ne želi uključenost u djetetov život, odgoj i odrastanje, ime i prezime oca se ne spominje ni u rodnom listu, dijete nosi moje prezime i očev identitet se otkriva samo kada dijete bude spremno da isto čuje i po sopstvenoj želji da istog pronađe. Od oca ne bih očekivala ni primanja za djetetov odgoj i obrazovanje, nikakva vezivanja ostalih članova porodice i kontakt.

I meni to sve, vjerujte, ima smisla.

Tom djetetu ništa ne bi nedostajalo i naučeno bi bilo da prihvati realnost takva kakva je.

Edit: zašto se na opciju usvajanja djeteta gleda kao na nešto mnogo plemenitije od ovoga? I ovdje mislim na usvajanja pojedinaca – i muškaraca i žena koji su samci. Zašto je problem u rađanju djeteta sebi samome, a sve druge opcije su ok? Ne borim se ja protiv porodice kao institucije, ali samo kontam – ako sa 35 godina nisam pronašla osobu s kojom bih zasnovala porodicu, a želim djecu, zbog čega da sebi uskratim tu ljubav u životu?

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

32 comments on “Buji paji, buji paji

  1. očev identitet se otkriva samo kada dijete bude spremno da isto čuje i po sopstvenoj želji da istog pronađe. [2] ovo je pogrešno…

    • Zašto?

      to sam napisala samo u slučaju da otac ne želi biti uključen u odgoj i obrazovanje djeteta i onda ide ugovor..

    • Brute, zašto bi bilo pogrešno?
      Moja Juniorka je saznala ime oca kad je bila spremna to čuti i kad je bila spremna odlučiti želi li kontakt s njim ili ne.

      • Vjerovatno ste dobili dijete iz ljubavi, a ne umjetnom oplodnjom ili ugovorom…

        • Ali zašto da čekam da mi neko slomije srce i ostavi me, kad mogu imati dijete sama bez uništavanja psihe odlaska oca koji ne želi ni mene ni to dijete? :s

          • Može ti i dijete slomiti srce. Najprije se zaliječe fobije / strahovi od vezivanja pa se onda razmišlja o djeci. Al šta ja znam, ja sam ananam vešerajka tako da 😂

          • Ja nemam strahove od vezivanja. Zašto mi uspostavljaš dijagnoze?

        • krivo razmišljanje…
          i brak je ugovor, i život udvoje bez papira je ugovor…
          razumijem da iz tvog kuta gledanja to izgleda sasvim drugačije, ali sve, baš sve se može svesti pod ugovor jer sve što je stvar dogovora između dvoje ljudi se može nazvati ugovorom, pisanim ili ne, potpisanim ili ne

  2. Jes, i onda se đetić formira u ličnost s dominantnom figurom majke, bez očinske figure pa mu propadaju sve ljubavne veze jer se ne zna ponašati udvoje zato što nije odrastao ugledajući se na neki porodično model i konta kako u životu sve može i treba samo, to mu nako postane životni stil. Ne mora bit nužno propalitet i kriminalac, al da mu arhetipski faliti onaj dio animusa prema kojem bi tražio partnera, hoće, i još hiljadu nekih falinki koje će osvijestiti tek u tridesetoj. Ne pitaj kako znam 😅

    • Pa sve je to individualno. Znam tako puno ljudi koji su odrastali sa jednim roditeljom, sa majkom ili sa ocem samo i odrasli su u divna stvorenja. Ne govorim ja da bi ovo bilo lahko, samo apsolutno podržavam ideju da žena rodi sebi ako bi već imala priliku i bez muškog prisustva. Moj otac je u drugoj godini života ostao bez oca, i sasvim je ok, poremetio ga je rat; hiljadu puta kaže da mu ne nedostaje otac, kako mu može nedostajati neko koga nikad nije upoznao niti osjetio njegovo prisustvo. Lično mislim da bi bio potpuno drugačija osoba da je imao oca, ali ni ovako mu ništa ne fali.

      Drugo, zašto misliš da sam ja – ili bilo ko od nas – zdrava osoba samo zato što sam odrasla u porodici sa roditeljima?

      Editovala sam malo post pri kraju 🙂

      • Ne razmišljam o tuđim normalnostima uopće, već samo o sopstvenoj nenormalnosti. Moj je zadatak da se bavim sobom ne drugima. I zadovoljna sam napretkom.

        (Neka si editovala, ovako je jasnije izražena misao; moj komentar je odgovor Graciji i tebi ispod na post – ovaj je samo odgovor na pitanje u komentaru.)

    • Rara, ne mogu pronaći ni jednu riječ tvojeg komentara s kojim bih se mogla donekle složiti.

  3. Nisu to moje riječi, to bi bile riječi psihologa. No, otom potom. Ja samo posmatram, i te su riječi samo potvrda onoga što viđam u praksi: nemogućnost imanja partnera, neodrživost brakova itd… niko ne dovodi u pitanje da osobe s jednim roditeljem mogu izrasti u divne ljude, mogu i oni bez oba roditelja i često i odrastu, već se radi o tome da materijalna sredstva ne mogu nadomjestiti ljubav odsutnog roditelja i da je to svjesno otežavanje djetetu njegovog normalnog razvoja + što roditelj mora biti spreman na dječija pitanja o njemu, a ona će neminovno doći. I onda se tu postavlja pitanje da li se djeca usvajaju / ili se ide na umjetnu oplodnju (koja je zasebno etičko pitanje) radi toga da sebi ne uskratimo dječiju ljubav prema nama samima ili zato što smo dovoljno puni ljubavi da bismo je pružili djetetu. Ako jesmo, zar ta ljubav ne bi trebala biti produkt, što je najprirodnije, već postojeće ljubavi između dvije osobe? Naravno, ako jesno sposobni za to. Ako nismo, onda… evo ne znam.

    • Pa možda sam i ja nesposobna da imam vezu i ljubav sa nekim (a odrastah sa oba roditelja) jer dok se ne dešava, nešto fali.

      Ja samo osjećam i previše majčinskih emocija i bukvalno počinjem da patim za time da budem majka a to mi je uskraćeno zato što nemam partnera.

      Poznajem djevojku koja je ostala trudna, pa su se uzeli, pa je on ipak njih ostavio kad je djetetu bilo 2god, i ona od tad dijete upisala samo sa svojim imenom jer se otac odrekao svega i mala raste divnim životom, voljena i pažena. Zašto i ja ne bih mogla imati isto bez slomljenog srca, stresa i još goreg pojma i spoznaje za to dijete da ga otac nije želio? I ne govorim da bi materijalna sredstva zamijenila roditelja koji nedostaje, već da bi dijete bilo zbrinuto i bez drugog roditelja i imalo bi odgoj i obrazovanje. Prisustvo oba roditelja ne garantuje stabilnu i zdravu jedinku.

      Mislim da mi svi ovdje govorimo ponukani ličnim iskustvima 🙂

      • Ne garantuje ni prisustvo dvaju roditelja normalan emotivni razvoj djeteta (šta je, uopće, “prisustvo”) jer neko može biti fizički odsutan, ali da je dovom prisutan pa i prisutniji od fizički prisutnog, može biti kvantitativno malo, ali kvalitativno puno prisutan, a neko može biti stalno fizički prisutan, a da je ta prisutnost toksična i destruktivna za psihoemocionalni razvoj djeteta: zapravo, ne govorim ponukana svojim iskustvom, već time da se dešava da se 1. Od bola i razočarenja ne može pobjeći ispunjavajući emocionalne praznine na neprirodan način, 2. Ne uspije ni svaki odgoj kod prisutnih roditelja ako je to prisustvo nekvalitetno u bilo kojem segmentu, a kamoli tamo gdje su prvobitne postavke porodice od početka poremećene. Neko dijete će se izboriti s tim nedostacima, neko neće, to je individualno i da me pitaš o čemu to ovisi, ne bih znala, samo – pošto je diskusija – nisam za tu opciju kao idealno rješenje. Kao optimalno rješenje bi moglo proći jer je bolji i jedan kvalitetan roditelj od dva nekvalitetna. Treća bi tema bile karakteristike idealnog i optimalnog roditelja 😊

        • Ali kvalitativno* de edituj i moj komentar, imam prenose, a oni nemaju veze s odsustvom roditelja u djetinjstvu već s umorom 😀

        • Sve je to ok što ti govoriš. Zato jeste i pitanje – zbog čega bi neka nuklearna porodica bila idealnija za bilo čiji psihički razvoj samo zato što bi u takvoj porodici postojao muškarac? uporno se boriš za to da je to neophodno, a navela sam ti primjere gdje su ljudi odrasli u funkcionalne jedinke sa samo jednim roditeljem. Konkretno moj otac – koliko god bio tradicionalan čovjek – dao mi je ljubav, sigurnost i svu pažnju koju je mogao dati. Kao što sam već navela, mislim da bi njegova ličnost bila potpuno drugačija da je imao oca, ali je to čovjek koji je u stabilnom braku već 37godina. Primjera je i previše. Samo eto to se kosi sa nekim nametnutnim moralnim, etičkim, inim normama pa zato je neobično, tabu i bauk.
          1. Ja ne bježim od boli i razočarenja. Itekako sam svjesna da to što nemam vezu sa nekim, nisam manje bitna, vrijedna, važna i sposobna. Naprotiv. Svjesna sam svega što mi fali, ali isto tako i svega što mi apsolutno ne nedostaje ukoliko nikad ne bih bila u vezi. Isto tako sam svjesna šta znači biti samohrani roditelj, i spremna sam nositi se sa svime što bi jedan takav život podrazumijevao. 2. Meni lično bi više bilo poremećeno da ja prolazim npr kroz razvod kroz šta prolaze mnoge samohrane majke kad su ostavljene od str svojih surpužnika i tako stavljaju daleko više tereta i negativnih emocija i na sami odgoj djeteta, nego kada bih ja u takvu vrstu roditeljstva ušla sama, svojom odlukom i bistrom glavom razmišljajući – ovo je ono što želim 🙂

          • Ne radi se ovdje o tome šta je TVOJ izbor. Da pitaš dijete da izabere bi li jednog kvalitetnog roditelja ili dva, čisto sumnjam da bi jednog kao što ne bi i ja da mi neko ponudi dva sladoleda ili jedan, odabrala jedan. Radi se o tome da ti svojim izborom ograničavaš djetetu mogućnost imanja dva roditelja ako polazino od pretpostavke da su oba kvalitetna (nekvalitetnog smo već diskvalfikovali kao toksičnog i destruktivnog pa sad njega ovdje neću ni uvrstiti u jednačinu), a zna se koliko je bitnan utjecaj ona roditelja u prvim godinama kada se formira ličnost: kasnije kada dijete samo poželi da upozna drugog roditelja, ono je već formirana ličnost bez muškog modela. I ono nema izbora već je determinirano majčinim izborom: zato ne shvatam da neko unaprijed tako odluči da uskrati djetetu drugog roditelja, a nije u pitanju neka okolnost (da roditelj bide ostavljen, da sam ostavi, da se razvede itd…) što je sasvim legitimno: nema garancije za ljubav koliko god brak bio ugovor.

            Lični primjer iz svog ugla sam napisala pa izbrisala. Držim se neutralnog i nepristrasnog stava.

    • Ne znam na temelju čega će bilo koji psiholog dijete / osobu koje je odgojio samohrani roditelj zaključiti to što si navela.
      Po meni je potpuno suludo i ispunjeno predrasudama.
      U čemu je problem kad dijete pita za odsutnog roditelja? Na što to konkretno roditelj mora biti spreman?
      Zaista ne mogu pronaći ništa s čim bi se mogla složiti.
      Ja sam samohrani roditelj svojom odlukom, ne zato što me netko ostavio ili nije htio ženit, iskreno .ebe mi se za to.
      Bitno je da osoba koja želi živjeti život samohranog roditelja bude emocionalno, psihički, fizički, intelektualno zrela i apsolutno svjesna svih problema i poteškoća koji će se naći na putu.

  4. odgovor na posljednji Rarin komentar:
    Rara, upravo suprotno. Ovdje se upravo radi o pravu osobe da živi život samohranog roditelja.
    Momente koje si navela možeš postaviti i ovako: Radi se o tome da osoba svojim izborom omogućava djetetu razvoj u punom potencijalu bez utjecaja stresa i posljedica šokova koje može doživjeti u drugim okolnostima.
    Zašto osobi koja je dovoljno intelektualno, psihički, fizički a i materijalno apsolutno kompetentna, ograničavati i/ili spriječavati da bude roditelj?

  5. ☕ Zanimljivi komentari. ..
    Meni je također ok ako bi neka žena po svojoj volji htjela biti samohrana majka, ništa loše u tome. Puno gore na djete utječu roditelji koji se ne vole (čak i prikriveno). Sad, dali će tom djetetu faliti očinska figura, tko zna, možda nekad i upoznaš nekog s kim bi ostvarila dobar odnos, živjela s njim i tko bi mogao imati ulogu oca i djetetu.

    Ne sumnjam da ti ne bi znala upotrijebiti znanje koje imaš o odgoju, ali kad dobiješ dijete lupi te realnost i shvatiš da ti nikakve knjige ne mogu dočarat to iskustvo i te zahtjeve. Zato koliko god netko bio “stručnjak” u odgoju i imao iskustva rada s tuđom djecom, to se ne može poredit sa odgojem vlastite djece. Zbog toga ja ne volim pametovanja od nekog tko je negdje pročitao recimo da dijete sa 6 mjeseci mora spavat u odvojenoj sobi, samo do 1 g dojit itd. itd. a sam nema svoje djece.

    U dvoje je lakše odgajati dijete, čisto iz praktičnih razloga, da ga imaš kome ostaviti, da ti može pomoći dok je dijete još malo, oko neprospavanih noći, da razumije kroz šta prolaziš.. . Iako, većina žena preuzme svu tu odgovornost samo na sebe, muškarac uglavnom mirno spava, tako da… skoro isto da smo same.

  6. Ako mene pitaš de!
    Ako toliko želiš imati svoje dijete uradi tako. Znam da ti to možeš.
    I neće ti biti teško odgojiti svoje dijete.
    Vjeruj mi, lijepo je imati svoje čedo.
    Uradi sve ono što želiš, neće život čekati.

  7. Podržavam, samo naprijed!
    Djeca se trebaju rađati. Bilo nekoga u ljubavi da ih napravi ili ne.
    Zajebi čekanje! Uradi to dok još možeš, baš sada, kad osjećaš da si spremna.
    (Najzanimljivije će biti da ćeš vjerovatno upoznati ljubav njegovog života [sebe] i ljubav svog života [njega] baš negdje nakon što rodiš. Par godina gore-dole, to ti predviđam.
    Promijenićeš se i ti, mnogo, mnogo – nabolje, a to će te uvesti i u lijepu ljubavnu priču.)
    Srećno Selina♥️

  8. Osvrt na komentare – lako je biti generalima onima koj nisu u 35-oj i apsolutno spremni/željni/u čežnji roditi potomstvo.

    Vrlo si odgovorna osoba Selina, zato znam da ćeš dati sve od sebe da učiš i razvijaš se sa svojim djetetom.
    Uostalom, neko nije sposoban da bude adekvatna figura za “pokrivanje” odgoja i ljubavi za oba roditelja, a neko jeste. Čini mi se da se ovaj pojedinačni uvid u stvar ne razmatra.

  9. Sama tvoja tolika zelja za djetetom pola je “osiguranja” da tom djetetu nece faliti nista.
    I sama sam u zivotu uvijek tragala za ljubavlju, prvenstveno, ali apsolutno mislim da bih isto razmisljala da sam u situaciji kao ti.

  10. Kakvog bi ti muzjak mlada? Sta trazis,sta ne trazis kod osobe, sta nudis?😁😁

  11. akotrebasnekoga

    Ja mislim da imaju dvije perspektive u ovoj situaciji. Perspektiva majke koja ima zelju da ima dijete i nekoliko opcija da tu mogucnost ostvari. Zena moze, zena hoce, ne vidim nikakav problem.
    I perspektiva djeteta koje ce se roditi i zivjeti samo sa jednim roditeljem. U slucaju vjestacke oplodnje nece nikada ni znati ko mu je otac. Sigurno nije lako odrastati sa spoznajom da svaki muskarac koji prolazi cestom moze a ne mora biti tvoj otac. I svaki put kada se posvadjas sa mamom, zamisljas nekog viteza, nepoznatog junaka koji ce doci da te spasi. Kada druga djeca pricaju o svojim ocevima nije laka spoznaja da ti svome ni ime ne znas. Paket je problema koje dijete mora prevazici u ovakvoj situaciji. I majka mora odluciti unaprijed za njega. A najlaksi put do odluke je zamisliti kakav bi tvoj vlastiti zivot bio da u njemu nije bilo tvoj oca. Ako ti je OK da tvoje dijete odraste i zivi sa tim bremenom, nemas vise sta cekati.

  12. I sama sam razmišljala o istim stvarima, za budućnost, ako bih bila sama u tim nekim godinama… Ne vidim zbog čega bi bio problem. Ne postoji savršena porodica, svi mi imamo nešto s čim trebamo da se izborimo, jer nam niko nije obećao savršenstvo. Kako ljudi naredaju 7 djece, koja su ulici prepuštena (moje komšije primjer) pa nikome ništa…
    Ni mene niko nije pitao želim li biti rođena u sred rata i odrasti isprepadana ratom, mržnjom… Je li zbog toga moji nisu trebali da me imaju?
    Mislim da tvoje dijete ne bi hodalo okolo i pitalo se ko mu je otac i puštalo da ga to spušta, jer bi imalo već ispunjen i divan život, ne bi bilo žrtva.

    • Hvala ti na razumijevanju i podršci 🙂 baš tako kako kažeš – niko od nas nije tražio da bude rođen i ne znam zašto ljudi misle da bi ovo dijete patilo samo zato što ne bi imalo oca.. toliko očeva koji to nisu ni na mapi i djeca grozna, ali isto tako i divna.. sve je to individualno…

Leave a Reply