Dreams

Jedan kroz jedan

Ljetos sam se zaljubila u komad zemlje. U sred šume. Odmah sa ceste na livadu, ravnu i dugačku, a dovoljno široku da imam prolaz iza kuće, drvo lipe, garažu, ulazna vrata i dnevni boravak. Iznad garaže bi bio balkon i soba za čajanke da gleda na put i neki tuđi voćnjak preko puta i tu jednu kućicu u ćošku iz koje je i u julu iz dimnjaka, končan dim postajao zrak. Soba za čajanke koja gleda na put je potrebna zbog tih par susjeda koje bih, kao i svi oni nas, nadgledala i tračarila nekom svome ukućanu o tome šta rade i ko im dolazi. Balkon bi bio za posebne prigode kada bi se i mi ukazali njima da vide da smo sretni i da možemo popiti kafu i napolju bez svađe.

Soba za godišnja doba bila bi suprotna toj za čajanke i gledala bi sa tog komadića zemlje koji se lagano obrušava u more trave, krošnju jednog oraha na međi u mom, i tuđih jela i borova, bukvi, grabova, lipa i jasena i sveg tog drveća kojima ne znam porijeklo i rod. Iznad nas pogolem komad neba i na liniji horizonta samo zelenilo dole i plavetnilo gore. Bez ikakvih drugih strana svijeta jer na svima isto. Zamislila sam si i tu jednu žutu fotelju koju sam vidjela u ikei prije 5godina i u koju sam jednako zaljubljena. Zapravo dvije žute fotelje i bijele zidove. Valjda bi neko sjedio sa mnom i posmatrao smjenu godišnjih doba.

U tu bih kuću donijela sve te svoje knjige pročitane i nepročitane koje spomenuh kod Rare da se trenutno skupljaju na novu policu na tavanu sadašnje kuće. I donijela bih sva svoja znanja o odgoju djece koja u meni klijaju al nikako da procvjetaju, i sve te metode i čitav jedan pinterest board sa idejama kako bih svoju djecu podizala, oblačila, igrala se s njima i kuhala im.

Imate li vi nekad želju da pravite džem nekome i cijeli vikend grijete tegle i teglice i slažete na police u podrum ili u ostavu? i onda da ih iznosite i mažete kriške vrućeg hljeba, tek iz rerne, od kojeg miriše cijela kuća i da ga dajete nekim sićušnjim rukama kojima bi to od topline topilo se niz prste i kapalo na pod? i da to brisanje poda ne bude zamor i smor već – neka ljubavi, jedi jedi, mmm kako dobro, jel da? i cmokić u čelo i ruka kroz kosu?

Imate li želju zaboga za komadom zemlje na kojem bi umrli sretni i nikad sami, makar ti svjetovi vrili u masnim slovima neke stare mašine za pisanje na stolu od punog drveta sa pogledom iz sobe za godišnja doba? imate li želju za bilo čime?

Jer ja imam želju za tim komadom zemlje, na koji se, kroz šumarak od sadašnje kuće uz brdo, dođe se za petn’estak minuta, što bi do grada, institucija i škola autom bilo, cestom s druge strane, jednako toliko.

Na tom komadu zemlje bih sadila boraniju i grah, krompir i luk, par struka paprika i krastavce po cijelom dvorištu da se vriježi šire. I paradajz. Ruža uz paradajz, jer tako mi i mati radi.

Ovo sadašnje naše dvorište, to treba vidjeti. Nekad je mati redala cvijeće ispred kuće, baštu iza kuće, da ima smisla. Sad joj sve buja i čim krene proljeće u prolazu zabode nešto novo, pa kad je pitam šta ti je ovo zeleno – hurma, a ovo? nana. A ovo bosiljak, a ovo je žara? jest. Pa ruža, pa ljeljak, jorgovan, paprike, limunska trava, karanfil, krastavac, bundeva bijela, tulipani, šekaik, hadžibeg, paradajz. A ispod svega, da zemlja nije gola, celer i mrkve i neki novi puzavac. U ćošku ispod jabuke, jagode, ribizle, maline i među njima luka. Sve u liniju – jagode, luk, jagode, luk, jagode luk, oko njih s donje strane uz šumu ribizle i maline, uz liniju šume, bundeve i krastavci, a iznad išikalo mlado bagrenje.

E takvo bih sebi dvorište preslikala, jer sve mi to učimo i treba prenijeti na druga koljena.

I taj komad zemlje koji ima priključak za vodu, struju i kanalizaciju, i ispod oraha bunar koji bi trebalo očistiti i poslati vodu na testiranje a koja bi mogla biti pitka, nije koštao puno para i bila sam spremna dati i duplo kako je samo divan i lijep.

Ali taj komad zemlje ima mahanu, zapravo njih trideset i dvije. Toliko je imena uknjiženo na tih 1200 kvadrata, i notar kaže da su neki od njih i umrli i onda bi valjalo ganjati i njihove potomke za potpis. Kaže – ne isplati se.

A ja bih isplatila trideset i dvoje, sa potomcima uključenim, samo da dobijem nešto na svoje ime, za čime od jula prošlog bolujem.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

8 comments on “Jedan kroz jedan

  1. Ti barem konkretno znaš šta želiš i za čim boluješ. Moja čežnja i bol su totalno u nekakvoj slutnji nečega što ne znam ni opisati.

    • Piši i čuvaj u draftove, na telefonu, blogu, u sveščice… i ja sam sad ovaj tekst napisala na osnovu jednog drafta koji nije čak ni sličan ovome napisanome, koji ću možda pretvoriti u neki post sa potpuno drugačijom temom i idejom 🙂 Tako nekad i slutnju pretvoriš u misao, misao u riječi, a riječima opišeš.. makar sebi samoj 🙂 strpljivo…

  2. ❤️
    I ja bih jednu kućicu i da živim nedaleko od grada, radim neki mirni poslić bez stresa, uzgajam hranu samo za svoje potrebe i sadim šta god mi padne na pamet…
    a umjesto toga zaglavila u gradu, u stanu, na šestom katu, nit vidiš zemlje, nit zvijezda

  3. I ja sam trznula na jedan komad zemlje na brdu, al neće čovjek da proda.
    Da vidiš ljepote, nigdje nikog, samo ta jedna stara kuća na samom brdu, a kad odeš na jedan proplanak tu u blizini vidiš sva okolna mjesta..
    Eh tu da mi je živjeti, par ovaca sa zvončićima oko vrata, internet isključiti i vozdra raja za vijek vjekova. Mogla bi bez problema živjeti sama, 5 do 10 mačaka oko kuće, jednog psa i Bog te veselio.
    To je moj san.

Leave a Reply