Obzirom da nema zvaničnih podataka, smatra se da je tek 3% djece sa poteškoćama u razvoju u BiH uključeno u redovnu nastavu. Još uvijek se po školama formiraju “specijalna” odjeljenja u koja bi se “strpala” sva djeca koja su kategorisana bez obzira na dob ili problem s kojim su rođeni i sa kojim žive. Obrazovanih defektologa, logopeda i pedagoga imamo, ali nemamo dovoljno razrađen NPP koji bi prilagodili djeci sa poteškoćama u razvoju. Škole većinom “posebno” dijete gledaju kao broj za dobijanje bodova potrebnih za rangiranje i mrtva slova na papiru kako su inkluzivni i otvoreni, a na kraju dana nastavno osoblje nije opremljeno i osposobljeno da radi sa djecom koja imaju bilo kakav nedostatak. Novac koji škole dobijaju pri rangiranju sa tim bodovima, nikada se ne ulaže u obrazovanje tog djeteta i veoma je mali broj opremljenih škola koje mogu pružiti dostojno obrazovanje svim učenicima, pa tako i djeci sa nedostacima. Zatim, kada takva kategorisana djeca završe osnovnu školu, njihovo obrazovanje u većini slučajeva staje jer srednje škole ne žele uzeti odgovornost da uključe djecu sa poteškoćama u nastavu jer je to “previše posla”.
Dalje, društvo još uvijek nije naučeno i podstaknuto da prihvati drugačije dijete u krug obrazovanja svoje djece jer zaboga njihovi mezimci ih se plaše. Ne bi se plašili kada bi svoje pulene naučili da prihvate nekoga ko treba samo malo više vremena, ljubavi, pažnje i podrške da nešto nauči i usvoji. Svaka osoba sa bilo kojom poteškoćom može biti integrisana u društvo ako bi im se dala prilika i vrijeme.
I dalje imamo majke koje pišu “opravdane” postove po socijalnim mrežama kako se djeca plaše proći ulicom gdje dječak sa Downom ili autizmom živi jer se boje da će ih gađati kamenjem. Druga strana priče kaže da su tog istog dječaka gađali prvo, pa čemu su ga naučili osim da se brani? Šta je sa primjerom Predškolske ustanove u Širokom Brijegu gdje je dječak sa Downovim sindromom izuzet sa priredbe jer se ne uklapa u sliku skupog vrtića koji prihvata one malo drugačije posebne (sa roditeljima sa dubljim džepom).
Sjećam se jednog IIIa jedne osnovne škole u TK gdje sam radila u nekom prošlom životu i dječaka Bakira kojeg je cijeli razred volio i podsticao da raste. Bakir i njegov široki osmijeh je osvajao cijelu zajednicu i uspješno je učio i riječi i fraze na engleskom jeziku na predmetu koji sam predavala. Bakir je svojih deset bodova koliko je donio svojoj školi jer je imao dijagnozu Down sindroma naplatio kroz ulaganje pedagoga škole i roditelja koji nisu htjeli odustati dok njihov dječak nije bio integrisan u potpunosti u nastavu, a njegova okolina naučena da je i on tek dječak od 8 godina koji bi da uči slova i brojeve.
Danas, na svjetski dan osoba sa Downovim sindromom naučite barem da je mit da djeca sa istim rasparuju čarape. I sama volim jednog dječaka koji zna upariti mnogo šta, pa tako i čarape koje može obući sam. Oni imaju samo jedan hromozom više, a hromozome ne možemo birati. Možemo ljudskost.
0 comments on “Extra love!”