Ponekad te snivam, kako ležiš pored mene u travi u kasno popodne nekog avgustovskog dana. Ruka ti ispod glave i tvoje tamne duboke oči gledaju u plavetni svod. Sa vrška travke mrav lagano slijeće na tvoj stegnut mišić i pokušava zavući se ispod rukava tvoje majice. Pružim ruku da ga vratim u travu i dodirnem te vrškom prsta i onda me pogledaš. Nasmijan. Grliš me širinom svojih prsa i usana i zuba koji se cijeli otkrivaju. Tad osjetim da sam u snu i čekam trenutak kad ćeš me poljubiti, jer znam da hoćeš. U meni radost kako mi prilaziš i odjednom – zvono na vratima, telefonu ili u glavi me budi samu na nekom novom meridijanu ili paraleli bez tebe.
Ponekad te poželim kao da si cijeli život pored mene proveo pa mi fali tvoje lice uvijek vedro i sa smiješkom. Da mi pričaš krnjim akcentima, ispravljaš mi palatale i zareze i slova i riječi i grliš me i rukama i nogama i ne puštaš me kad se ljutim dok vrištim “to se tako ne kaže”, “eto ti ćeš mi reći” govoriš mi njanjavim glasom dok mi pušeš u vrat i škakiljaš pa se migoljim, kao otimam se, a ne želim da me pustiš barem jednu cijelu vječnost.
Ponekad prebirem po svim dijalozima koje smo imali, i tražim neke nove riječi za koje bih se uhvatila pa te nazvala da ti ih prebacujem, vještački se ljutim i zamjeram ti, a zapravo su to sve razlozi i povodi za poziv. Jer mi nedostaješ. Kao da si mi rođeni. Rođen za mene. Moj.
0 comments on “#1”