Priče Utvara Život

Dva tona kože

Pokušavam već danima da zarobim njegov opis među neki smislen tekst u kojem bih vam dočarala sve što jeste. Pustinju sam vidjela jednom otkako sam došla ovdje za tri godine, al gospode kad me pogleda kao da sam posred oluje same i gubim dah od pijeska koji mi se lijepi za nepce i pluća i ne mogu da dišem.

Prvi put kad sam ga vidjela, učinio mi se višim nego što zapravo jeste. Imao je na sebi bijelu thobu i ghutru, i sa bijelom maskom preko lica. Nekoliko puta smo već razgovarali preko telefona, razmijenili desetak mejlova i nijednom nije upalio kameru u toku teams poziva. U mojoj glavi je bio tek još jedan Arap, nadmeni Kataran koji ima sve pa ovo što radim mu je totalno besmisleno i bespotrebno. Ono što sam znala jeste da je sav svoj posao prebacivao na svoj tim, kao i svi Katarani pa su mi došapnuli pred sami sastanak da to što se on pojavio tu je velika stvar. Kad je skinuo masku i kad sam mu vidjela osmijeh, bila sam od onih blesavih djevojčica koje izgube glavu i bulje u muško kao očarane. Najgora od svih stvari bila je ta što su na sastanku bili još i moji menadžeri koje sam ja nakon samo jednog pogleda zaboravila predstaviti. Ja sam, činilo mi se, njemu bila totalno nevidljiva. Ispričali su mi potom svakakve priče o njemu – da je ima dvije žene i sa obje barem troje djece. Njegovo prezime je odavalo historiju najstarijih plemena Arapa i znalo se po tome da je od onih s kojima trebaš da se družiš ako ikad uđeš u taj krug ljudi.

Nijednom do sad nisam imala ambicije da ulazim u njihova plemena jer je to opet bila galaksija za sebe i prošlo je preko petnaest mjeseci kad smo razmijenili prvu privatnu poruku. U četiri ujutro mi je donio sladoled i pitao da idem s njim da vidim sunce kad izlazi. Tek tada sam primjetila da smo zapravo iste visine. Dok smo sjedili na njegovom autu tačno na liniji na kojoj se ljube pustinja i grad, rekla sam mu da bi jednom trebao skinuti thobe da ga vidim u običnoj odjeći. Rekao je naredni put i nasmijao se. U trenucima kad mrak blijedi, a svjetla još nema, njegov blještavi osmijeh je bio sve biži mom licu i prvo sam osjetila miris nekog arapskog parfema, potom dašak cigarete, onda karamel sladoled na usnama. Bio je vješt sa njima, identičan mojim pokretima. Svi znamo onaj momenat kad shvatimo da osoba koja nas ljubi zna šta radi. On je znao i još mi se smijao u zube svojim vještinama i šapnuo mi kad se odmaknuo od mene – dobro se ljubiš.

Onda se naljutio i pokazao mi sav svoj katarski bijes. Ništa nije vjerovao od onoga što smo razgovarali. Plašio se svega što mi je rekao kao da sam ga drogirala i on je otkrivao o sebi i više nego je trebalo. Pričao mi je o svome djetinjstvu, o odrastanju s ocem koji je imao drugu porodicu, o tome kako su ga odgajale sluškinje, o svome školovanju, o putovanjima, gdje je studirao, šta je sve vidio i imao i da zapravo nema dvije žene i kako se zapravo žene Arapi. Prvu ženu odabere porodica i po pravilu iz plemena, obično neku dalju rodicu i taj brak je ugovoren. Imaju stvari u porodici koje moraju raditi ali da 90 posto vremena zapravo ne provode zajedno. Drugu ženu žele birati sami, žele da vole i da se zaljube i da osjete sve što u prvom braku i prvoj vezi nisu.

On je zapravo odbio i tu rodicu jer je htio da se zaljubi i zato je bio problem porodice jer je već imao 36godina i nije bio oženjen. Smijala sam mu se kad je kukao – jadni mali Arap koji ima sve što poželi a nema ljubavi. Rekao mi je da sam zlobna sa svojim komentarima i prestao sa mnom razgovarati. Sedam dana nisam čula ni glasa od njega. Javio se pitanjem šta volim još od slatkiša osim sladoleda. Odgovorila sam Arape njegovog plemena čisto da izazovem reakciju na šta mi je rekao da sam ga već kupila. Pitao me potom da li želim da vidim kako izgleda kad ne nosi thobe i kad da dođe po mene. Željna muške blizine i pažnje, rekla sam odmah. Pola sata prije ponoći bio je pred mojom zgradom i rekao mi da siđem. Nasmijala sam se njegovoj simpatično kratkoj kosi bez ghutre i da u mraku izgleda kao Indijac pored mene bijele. Nedugo poslije opet smo sjedili negdje daleko od mog stana. Puhao je vjetar i sa svih strana je mirisalo more. Kad sam se prvi put stresla od hladnoće, skočio je i skinuo duks da mi da i tad sam vidjela koliko mu je mlado i zgodno tijelo. Opet očarana pružila sam ruku prema njegovom stomaku i prstima prešla preko njega. Gledao me u mraku i osjetila sam da i on gori kao i ja. Zaronio je u moj zagrljaj i ljubila sam ga da ga volim najviše na svijetu.

Pola sata smo se vozili do moje zgrade. Ruka me je boljela koliko ju je stiskao. Od emocije u cijelom njegovom tijelu, glas mu je drhtao kad priča. Nisam mogla vjerovati da muškarac njegovih godina može gubiti toliko kontrole nad sobom i toliko se prepuštati da ga nosi trenutak. Između nervoznih osmijeha, čak mi je rekao da se bijela cura nikad nije okrenula za njim i da ne vidi razlog zašto sam ja tu. Ni sama nisam znala na momente, ali znam kad me pogleda predam se i da mi kaže da hodam na dasci i bacim se u more, poljubila bih ga još prije prvog koraka u sigurnu smrt.

Kad smo napokon ušli u moj stan, u moju spavaću i kad sam legla na krevet a on iznad mene, oboje obučeni i puni želje kao dva tinejdžera, poželjela sam da smo u nekom beskonačnom loopu u kojem bi se cijela ta noć ponavljala do kraja vremena. Dovoljno je bilo da se ljubimo. Da gledam njegovo preplanulo lice. Kad je spuštao usne na moje ruke, vidjela sam koliko dobro izgleda moja bijela koža uz njegovu i instinktivno sam krenula da ga svlačim. Nijedan dio njegove kože i tijela nije bio drugačijeg tena, a ja sva kao Sibir obavijen u snijeg jer sam krila kožu od pijeska i sunca ovdje. I sam je primjetio kontraste kad sam mu sjela u krilo kad je vidio boju mojih butina uz svoje. Rekao mi je onda – zamisli kako bi nam dijete bilo lijepo, spoj tvoje bjeline i mog arapskog gena. Jel bi voljela djevojčicu ili dječaka? Pogledom sam ga pitala da li je ozbiljan – nastavio je onda da je slab na djevojčice i da bi više htio neku curicu koja bi ga pokorila. Pitao me za ime, rekla sam Nedžma, Stella ili Zvjezdana jer smo prvi put gledali tu zvijezdu koja nas grije i obasjava i promalja se u mraku kad su nam se svjetovi sudarili. U nekom trenutku između poljubaca, opijen kao da bunca, rekao mi je da voli kako ga gledam kad se odmakne iz poljupca, da gubi razum. Da voli miris između mojih grudi i da mu je to beskrajno ženstveno. Da sve što mu kažem, osjeti da je laž al da u svakoj mojoj riječi umre i rodi se.

Pričao mi je u četiri ujutro dok je ležao pored mene u mraku i slušao ezan da Arapi imaju najbolje pjesnike i recitovao mi nešto na arapskom, što je nespretno prevodio na engleski da mi dočara osjećaj koji ima u sebi.

Naredni put ću ti donijeti čistu duksericu i prevod pjesme. Obećao je. I to je posljednje što mi je ostalo pohranjeno u samo središte mog bića. I miris nekog arapskog parfema kojem ne znam ime sa njegove brade. Dodir njegove kože za pet nijansi tamnije od moje. Okus sladoleda od karamela i prvo sunce na horizontu tačno na liniji između pustinje i grada.

Sad opet čekam da prevaziđe strahove. Možda i ja svoje. Ponekad poželim da promijenim ime i rod i beduinka postanem, da prihvatim sva pravila po kojima živi i da ga oženim za rodicu koju su mu odredili još prije 15 godina jer svim srcem želim da mu budem ljubav koju bi sam odabrao.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

5 comments on “Dva tona kože

  1. Bas lijepo napisano, pitko i slatko u isto vrijeme 😊

    “Da sve što mu kažem, osjeti da je laž al da u svakoj mojoj riječi umre i rodi se.”

    Ovo je rečenica koju bih izdvojio i koja mi se najviše dopala.

  2. Da, prelijepa rečenica ali ima dosta lijepih pa je teško odabrati najbolju. Svako bira ono u čemu se najbolje prepoznaje, tako je valjda i sa rečenicama 😊

  3. 🧡 Ostadoh bez riječi. Ne znam jeli ljepši događaj ili opis samog događaja.

    Ih, ti uvijek nađeš neke muške “bombatre”. 😉

Leave a Reply