blog dileme Glupost Pitanja Poezija Priče Sjećanja Život

Brisel, Marta & moja pamet

Niz ulicu Louise
iza prodavnice cipela
I torbi
I električnih automobila
I svih skupih stvari
Nebitnih ustvari
Marta je imala sobu

Tamo su stanovale
Priče iz djetinjstva,
Problemi sa očevima
Koji nisu davali ljubavi
Svojim kćerima,
Sve pogrešne odluke,
Besane noći i
sve moje muke

Marta je svijet bojila u zeleno
Zeleni paravani,
Sofa,
Stolica i zid
I mali notes
U koji je stao tako strani
Cijeli moj svijet

I nije voljela da priča
Više da klima glavom,
Gleda u neku daljinu
Te male sobe
U kojoj bih ponekad –
Na silu – plakala

I do tančina pričala
Kako sam neka bivša ja
Nožem se ubila
A ona me samo domišljato upitala –
Mora da je veliki napor
Probiti kožu tako?
Mislim da bi neki drugi metod –
Vješanje, Ana Karenjina
Ili otrov –
Život ti skončao brzo i lako

O Marta! Zar ne vidiš da lažem
Kad ti pričam sve te vapaje duše,
Da sam možda samo umorna,
Sjetna, zaboravljena i ostavljena
Kako ne vidiš da laž je sve što kažem?

Marta! Svaki put pretražujem
Nove simptome, boljke, opipavam pod kožom
Šta još može
Zaboga i tobože –
Da ti se kaže
Slaže
Dokaže nekim glupim primjerom
Koji doživjela nisam
A kojem ćeš prišiti ime i lijek

Marta! Moj svaki četvrtak je
Prepun sujete
Da mi je um dublji i veći
Od tvoje u zeleno bojene sobe
I tog notesa
U koji u par poteza
Iscrtaš mi nove linije duše

Marta! Kako ne vidiš
Da se sve te kule poruše
Kad dođem sa novom tegobom
I tu pred tobom
Pričam ti svijet koji ne postoji,
Koji ne diše, nema te ljude
I nikako ne može da se broji
Kad mi u venu uđe još tvoje presude

Marta.
Jutros sam u ulici Louise
Vidjela – proljeće i
U sebi trenutke koje sam voljela –  
Njega, žutu fotelju i Auroru
I cipele koje nose baš broj
Ne izmišljen, uljepšan i
Za tebe uobličen
već sasvim pravi i moj

Marta,
I više sam se njima obradovala
Nego tebi.
Zato – zajebi!
I tvoju zelenu sobu,
I sofu i stolicu i paravane!
I taj notes glupi!
Daj i sama sebi kupi
Proljeće u glavi i neki daleki pogled

Jer Marta –
Lažem te!
Nikakav si terapeut ustvari
Kad tvoja diploma nije uspjela da svari
Da duševnih problema nemam
I kao svi –
Tražim da me se čuje,
Vidi, i upita da li mi posred grudi
Galopiraju konji i niz kožu mile mravi
Kada kroz uši prođe ime
Koje me na proste komade rastavi
I sastavi
I budem sva svoja
Bez da mi treba četvrtak.

Marta.
Od svih ljubavi,
Ti si najskuplja.
…………………………………………………………………………………………………..

Ponekad posmatrajući svijet u kojem živimo i kako je sve statusni simbol, psihoterapeuti su više postali stil života nego zaista potreba da se riješi neki mentalni problem. Mnogi žene žive neki Seks & Grad momenat i zamišljaju da su Keri i da im zaista treba neka psihoterapija, jer zaboga prolaze tako puno problema. Zašto ne pričamo o tome da je Keri razmaženo derište koje uopšte nema predstavu šta je ljubav i da je emotivni vampir koji crpi od drugih svu snagu da bi živjela? Jedini problem koji mnogi ljudi koji idu terapeutima imaju jeste problem sujete. Da, sujete. Zaboga, kako se tamo neko usuđuje *meni* da se suprostavlja i protiv mojih uniformisanih i tako istih kao tuđih mišljenja da ide? Ne zamišljam da sam posebna, mislim da sam egu otkinula krila iz korijena i rekla da šuti jer je glup i samo mi donosi probleme, ali ako sam preživjela sopstvenu smrt, mislim da donekle znam kako je živjeti sa depresijom a ne nekim januarskim bluzom kad vam je dosadno poslije praznika ili nemate novu igračku da vas razonodi.

I danas dok mi je kroz glavu skakutala misao o Marti, guglala sam da nađem da li i drugi ljudi lažu psiholozima i saznala sam da to rade jer ne žele pričati o svojim problemima i da tako uljepšavaju svoj život iz stida. Ja sam Martu upoznala u Belgiji na početku moje depresije. Čehinja. Dodijelili mi je jer je Slavenka pa će bolje – kao – razumjeti jer imamo sličnu kulturu i podneblje iz kojeg dolazimo. Marta je meni djelovala glupo. Moj ego je izvezao priču da sam ja pametnija od Marte. I svake sedmice umjesto da pričam o svojim pravim problemima, ja sam guglala sve gore i gore simptome uvijek nekog drugog poremećaje stavljajući ih u kontekst ljudi i priča koje sam ranije rekla i gledala jadnu Martu zbunjenu kako ne može da me pročita. Ja sam Marti lagala ne jer me je bilo stid, već zato što nakon 3-4 seanse, nije mi rekla ništa logično i htjela sam ju testirati. Kad mi je dosadilo, rekla sam joj da sam je lagala i da 70eura sedmično i za mjesec dana njoj, mogu kupiti te neke sandale koje sam vidjela a koje mi pričinjavaju veću radost od “terapije” s njom.

Kad sam se pokušala ubiti neliječeći svoje boljke, osakatila sam ego i rekla tišina, derište malo!

Eh koliko vas je svjesno da zapravo nemate problem već živite film i da ste zdravi, bogati onim što imate i većinom vam je dosadno? liječite se nesvjesti a ne od depresije.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

10 comments on “Brisel, Marta & moja pamet

  1. Onima koji imaju pisanje (*između ostalog) ne treba Marta.

    Da bi bili dobra Marta, rendgen Marta, potrebno je zajebano životno iskustvo. No, to je sasvim druga tema.

    • Uzmem li u obzir da mi je kasnije možda 2x pomogao terapeut, u ovom periodu mog života išla sam iz znatiželje. Mnogi tako al neće da priznaju 🙂

      Eh traži mi se dobra Marta 🙂 🙂 🙂

  2. Dobra poezija!

    Tvoje laganje me podsjeti na onog iz knjige Lolita koji je stalno smišljao nešto novo da slaže psiholozima i psihijatrima. Odlika inteligentnih ljudi, ni manje ni više.

  3. Ja sam mislila da nakon svega što sam prošla u životu da mi treba psihoterapija, a onda sam odlučila da je sama sebi propišem😁slušanje muzike, šetanje, sastanak sa rajom i spoznaja da je život jedan i da nemam vremena za tugovanjem nad samom sobom.Pomoglo, ovo zadnje najviše. Bio je dug proces.

    • Depresija nije tugovanje i ja i dalje mislim da treba profesionalni tretman. Al svakako jednom kad postaneš svjestan svog problema uz pomoć stručne osobe, naravno da je sve na tebi hoćeš li si pomoći ili ne 🙂

  4. Ovdje oko mene nonstop zene odlaze kod psihologa ili psihoterapeuta, ko da odlaze na neko druzenje a dijagnoze su im dio indentiteta od bipolarnog do ADHD itd. Pomalo mi je smijesno kad cujem da muskarac ide kod psihoterapeuta.

    • Ja imam neku dijagnozu od prije 7godina koju sam prerasla. Ne pronalazim nijednu više stvar iz tog opisa u mom ponašanju 🙂 a baš tako, trend. Najjače kad stave u opis profila :facepalm

      i zašto ti je smiješno kad muškarci idu terapeutima? razumiješ li da smo svi jednako osjetljivi na nadražaje, ljudsko biće 🙂

  5. Nekom jeste potrebna profesionalna pomoć i terapija, potrebni su alati koje ćeš aktivno koristit da svoje mentalno zdravlje poboljšaš.
    Ja sam recimo išla jer sam jedno vrijeme inala problem sa strahom koji dođe od nikud ili od sasvim bezazlene situacije napravim katastrofe u svojoj glavi. Dobila sam dijagnozu PTSD, mada to je samo komad papira.
    Terapeut kojem sam isla je prestao da radi tu i dobila sam novog. Ovaj novi se fokusirao na totalno drugu stvar, moj strah od visine i staklenih liftova. On je htjeo da vježbamo disanje kroz slamku jer to je isto kao kad dobiješ napad panike. Prestala sam nakon toga da idem. Sjetila sam se rijeci prvog terapeuta “sve situacije u kojim si bila, od rata do drugih negativnih situacija, nisu te slomile. Imaš viziju za budućnost i ja samo vidim jaku osobu koja sjedi ispred mene. Želiš dalje i ideš dalje bez obzira sta se događa. Vidis li ti tu osobu koju ja vidim?”
    Nakon drugog terapeuta sam si rekla da ja jedino mogu si pomoći, i da znam kako.

    • Pa slažem se da treba nekad profesionalna pomoć, ako ne cijelim putem izliječenja, onda barem da pomogne da se pronađeš i sabereš i da dalje pokušaš sam. Meni je tako bilo. Konkretno uspostavljanje rutine mi pomaže da se držim na okupu. Čim nemam ispunjen mjesec, sedmicu, dan, mozak se gubi i počnem sa overthinking.

      Prvi korak ka izlječenju jeste priznanje da postoji problem. 🙂

Leave a Reply