E moja ti

U životu sam upoznala dosta ljudi. Dosta muških ljudi. Mnogi su na ovaj ili onaj način željeli da dopru do nekog dijela mene koji još uvijek, osjećam, niko nije uspio da pronađe do kraja. Znam da sam nekima beskrajno vjerovala, prepuštala im se u svojim pričama, sanjarenjima, pogotovo u zamišljanju nekih nadri svjetova u kojima zapravo sve počinje i završava se. Isto tako sam nekima vjerovala kad mi napišu neku stvar i kažu da su to pisali u momentu inspiracije misleći na mene. Kako me samo bude stid što sam vjerovala u gluposti, još se tome znam i od srca nasmijati i kontati – he budalo moja budalasta, kako si samo naivna i glupa bila. No dobro, život.

Sjećam se momenta sa mojim prvim momkom. Ja zaljubljena samo što poletila nisam, on na drugom kraju države, šalje mi one sms porukice, one stihove neke i gluposti i dolazi tako neka na engleskom. Kunem se da se i ne sjećam više koji su to stihovi bili. Ja odlijepila, vidi šta mi piše. Pitam ja njega – sjećam se – ko je ovo napisao? Kaže on – ja, misleći na tebe. I ja povjerovala. Nekad u Belgiji prije koju godinu, ide neka muzika 50ih-60ih, kad pjesma znam joj stih za stihom i tad se sjetim te poruke kad sam imala 16godina i kad mi je taj lik rekao kako je to pisao on misleći na mene. Pa dobro kontam jeste pisao on poruku… E moja ti! :facepalm

Druge prilike isto u srednjoj školi, tad već 4.razred imala sam neku drugu simpatiju. Samo simpatiju, nismo imali veze i bezveze. On imao bend (ima i sad) i sviraju oni nama u školi i tako neki momenat o kojem curice sanjaju, pjeva neku pjesmu i kaže – this one is for you – i pokaže prstom na mene. Kasnije isto dopisujemo se mi u šesnes, dolazi opet neka poruka, stihovi, i obzirom da piše pjesme upitam opet – jesi ovo ti pisao? kaže on – jesam! Ja se topila, oh wow, kako je samo romantiča, kako sam samo posebna. Kad sam nekad počela raditi, godinama i godinama poslije te scene, u cafe Firma svira on, ja došla sa drugaricama, i vidi me, mahne nam. Završi pjesmu, meni tad već 23, 24 godine, njemu jedna više od mene i prije naredne kaže – ovo je za djevojku iz srednje škole koju nikad nisam poljubio a eno je sjedi s drugaricama u ćošku i opet pokaže na mene! Opet neki momenat o kojem djevojčice sanjaju i kontaju – omg kako sam samo posebna! Prije par godina pričam sa drugaricama na viberu i jedna našla svesku sa tim porukama koje je pisala kad je bila u srednjoj školi i šalje nam slike tih škrabotina. Kad na jednom listu, ukrašeno srcima – slovo po slovo, stih po stih, sve ono što je ovaj meni napisao i rekao da je on sam to smislio misleći o meni. E moja ti 2 :facepalm2

Ima još tih momenata gdje je muškinje znalo da kaže nešto što veze s mozgom nema i ja sam možda vjerovala u tom datom trenutku, a kasnije mi je dolazilo do svijesti i podsvijesti koliko to samo nema smisla kad pogledam sad iz ovog ugla. Relativno skoro ukaže se prilika da mi se na gitari odsvira jedna pjesma zbog koje sam plakala jer me u tom trenutku baš podobro opisivala i sve što sam prošla. Ma rastavila me na proste (bezobrazne?) faktore. Ova pjesma She Used to Be Mine

Kasnije u toku rutinske operacije provjere socijalnih mreža spomenutog gospodina pronađem momenat na profilu njegove bivše kako stavlja istu tu pjesmu i spominje njega, gitaru i kako je to eto njena pjesma njoj od njega. E moja ti! Bez facepalma jer ja i dalje ovu pjesmu njegujem i gledam kao neki lični momenat u kojem sam započela svoje metamorfoze.

I onda dođem do ovog trenutka sad. Kako analiziram svaki korak koji muško napravi. Kako vagam svaku riječ, kako ništa ne mogu da vjerujem kad mi se kaže, kako ne vjerujem u ljubav od muškinja, kako ne mogu da dopustim sebi još jedan neki momenat “e moja ti!” jer dokle ću se mojati i biti naivna. I dok sve stavljam kroz skenere i ne dozvoljavam da mi se priđe, desi se trenutak sa ovim čovjekom koji mi nikad ništa nije tražio i o kojem ne smijem i nemam šta da pišem zapravo, kad me pogleda i kad me upita – jel to meni ne vjeruješ? jel to misliš da bih te ja povrijedio? neke moje podsvjesti i svijesti kažu – naravno da bi kao i svako muško! al u tom trenutku u tom njegovom pogledu i kad naglasi sve to, istopim se ko šiparica kojoj pjevaju pjesme na školskoj priredbi ili u nekom kafeu toj nekoj jadnoj djevojci punoj nadanja i još uvijek cijelog srca i kažem da vjerujem da me ne bi povrijedio i tako se bojim tog narednog e moja ti momenta.

C’est la vie.

Evo song od tog prvog momka kad sam imala 16, tad mi je rekao da je ta pjesma za mene. Suviše smo mladi bili da mislim da je to posvetio nekoj prije mene, poslije mene sigurna sam da je govorio iste stvari i slao joj iste pjesme.