Toxicity Život

Imposter syndrome i druge samoproklamovane dijagnoze

Ja tako silno želim da se vratim kući. Da živim neki jednostavan život i da nemam nikakvih briga. Da se svaki dan budim sa pogledom na tu šumu ispod moje kuće i da mi oči više nikad ne čeznu za zelenilom.

Voljela bih da mi neko pogleda u dušu i srce, da vidi koliko ja ne osjećam da pripadam među ove ljude i u ovaj svijet. Kad kažem ovdje da silno želim da idem kući, ljudi se uznemire kao – pa šta ćeš, nemaš posao, nemaš platu, šta imaš u toj tamo nekoj Tuzli u toj nekoj Bosni. Kad kažem da je i to bogatstvo, kad nemaš posao da se brineš, kad imaš malo, dovoljno da živiš i da je Tuzla mjesto gdje sve počinje i sigurna sam gdje će se sve i završiti.

Toliko sam puno stvari i ljudi vidjela u ovom mom izbivanju od kuće i jedino što mogu zaključiti jeste da pare i moć su isuviše toksične stvari, a i da je veoma bitno velikoj većini ljudi iste imati da bi negdje dospjeli. Šta ako ne želiš više ništa od života i jednostavno se osjećaš isuviše umorno za to sve? U ljudima svega, najmanje duše i ja to nešto ne mogu više, ne mogu da dišem ovdje gdje sam, ne osjećam da pripadam tu. Isto tako nisam osjećala da pripadam i u Belgiji nakon par godina, sad ovdje, ne mogu otići sad na neku novu paralelu i meridijan samo zato što se ne osjećam da pripadam tu. Na kraju krajeva – šta ako ne osjećam da pripadam bilo gdje osim tamo gdje sam nikla? jer ljetos kad sam bila kući, spavala sam lijepo, jela sam fino, nisam imala nikakve glavobolje i osjećala sam da tu trebam da budem.

U kakav sam se samo komad zemlje zaljubila i voljela bih da sam ga kupila, it is dirt cheap. Ali, nema gruntovnicu i kad se pokrenulo to sve, 42 ljudi bi trebalo ganjati od kojih su neki i mrtvi. A tako sam osjećala da baš tu, na taj komad zemlje, trebam da dođem i posadim kuću iz koje bi nikao dom. U sred šume. S pogledom na još šume s jedne strane i tuđu njivu i voćnjak s druge strane. Tu se vidim kako pravim sebi čaj od trava koje bih brala i pijem ga tako prostog slatkog od nekog meda od komšije niz sokak a kod kojeg sam vidjela da ima pčele. Selo neko tuzlansko autohtono zaboravljeno a nadomak grada. S ceste na taj komadić neba, sa vodom i strujom do ispred samog ulaza. Sve je savršeno. Osim tih 42 ljudi koje bi trebalo ganjati da se potpišu da im je okej da jedna mala ja kupim sebi komad zemlje da posadim kuću iz koje bi nikao moj dom.

Od svih luksuza – a vjerujte mi na riječ, ovdje gdje živim sve je tako – ja ne želim nijedan. Želim taj komad u sred šume da tu dušu isplačem i umrem od bolova koji me razdiru i od kojih bih možda izgubila jedan od svojih života, a možda bih se oporavila i postala neka nova ja koja bi bila spremna da iskopa opet neke snove koje sam nekad imala a od kojih mi nijedan više ne izgleda primamljivo da ga budim.

Da sam neka ja od prije dvije godine, rekla bih da sam suicidalna. Ali sad sam svjesna svih svojih strana. Nije pogrešno biti ovako jednostavan u svijetu svih ostalih jednostavnosti. Nikad nisam ni smatrala da su ljudi komplikovani, situacije u koje dospijemo se zakomplikuju. I ja ne volim sve ove komplikacije oko mene.

Osjećam da nisam dorasla ovom svijetu, ovim ljudima, ovome svemu i umorna sam od toliko pokušaja uticaja na mene i tuđe rijeke i pritoke koje bi da se uliju u moj potok su previše da podnesem. Moje obale su male i ne mogu čupati drveće sa dubokim korijenjem da bih napravila mjesta za sve to. Jednostavno – ne mogu.

Vrlo rado bih mijenjala svoj život i dala ga nekome drugom. Jedna mi je osoba rekla da sam sebična jer je to Bog dao meni a ja to ne želim. Nije da ne želim, već osjećam se kao da to nije za mene i da mi ništa što imam ne pripada.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

18 comments on “Imposter syndrome i druge samoproklamovane dijagnoze

  1. Čitajući ovaj tvoj post kao da slušam sve ljude koje poznajem i koji su vani, i duša me boli. Ni vrati se – a imaš svako pravo da čezneš i da se vratiš jer ovo je TVOJE ovdje, ni ne vraćaj se – sve je ovdje tako kako jest jer danas čupam kosu s glave zbog bosanskog života. Pusti sve i svakog i uradi ono što ti misliš da je najbolje za tebe, sve ostale – ko ih jebe.

  2. Jednostavno je, vrati se, ako imaš od čega živjeti ovdje, al nije rješemje tvojih probleža, jer znaš onu “omnia mea mecum porto”

    I ja sanjam jednu takvu šumu, u Austriji, Bosni, bilo gdje, al strah me da ću se dosađivati kao i ovdje jer i dosadu nosimo sa sobom ili?

    • Razmišljam o tvome komentaru već sedam dana i kontam o tome da sve svoje ipak nosimo sa sobom i to me malo tišti…

      Ako nađeš nekoga da se dosađuje s tobom, hoće li ti biti lakše?

  3. Trebaš se zaljubiti, pa da Bog da da ostvariš tu zaljubljenost dugo i lijepo.
    Onda će gotovo sve biti potaman gotovo svuda.
    Želim ti to♥️

  4. Trebaš se odljubiti, don’t kill me 😁

  5. direktoricaemocija

    Koliko si dugo vani?

  6. Vjeruj mi sve bih dao što imam, za što sam mislio da će me učiniti sretnim, sve što sam idealizirao za topli kutak svog doma, za sebe koji sam bio nekad.. iskren momak i brižan sa sela..

    Promjenilo me sve.. taj gas borba sa samim sobom.. ne znamo šta imamo.. materijalizam jede dušu..

    Sve najljeoše ti želim i ustraj

  7. Ja imam kuću blizu šume, skoro pa u šumi.. i sve vise mi se ide tamo i ostaje tamo.

Leave a Reply