blog Rondanje Život

U susret FIFAma

Nekoliko puta sam započinjala neki post u oktobru, i svaki put mi se nije dalo da ga završim, pa eto tako stoji tih nekoliko draftova, kao i mnogo šta u mom životu – nedovršeno.

Ako bih rezimirala neke momente koji su iza mene, mogu samo reći Bogu hvala na svemu.

U proteklih nekoliko sedmica postajem i svjesna gdje živim i koliko sam blagoslovljena time. Skoro sam čula jednu pozitivnu stvar – od toliko negativnih dešavanja u svijetu, koliko smo samo blagoslovljeni što nas je Svevišnji stavio da budemo baš ovdje.

Svakako imam osjećaj otkako sam napustila Domovinu da živim u nekom balonu u kojem me ništa ne dodiruje a što se dešava tamo. Sad je taj osjećaj itekako prisutan jer – dok se Evropa suočava sa krizama i poskupljenima a koja su izazvana ratom UkrRus, potencijalnim drugim ratnim prijetnjama, nestašicama, mi ovdje u Dohi jedino o čemu mislimo jeste FIFA 2022. Doha a i cijeli Katar se uljepšavaju, bjutificiraju što bi ‘no rekli, sve oko nas je u bojama fudbalskih reprezentacija i bukvalno sa svih strana nas bombarduju fudbalskim temama, posterima, procedurama ulaska u državu, informacijama kako doći na stadione, kako koristiti javni saobraćaj, gdje će se nalaziti Fan zone, koliko koncerata će biti, izložbi, rejvova, šta se smije a šta ne. I onda negdje se uguraju i te negativnosti kojima optužuju Katar za mnoge nebuloze koje su samo i jedino proizvod i onako korumpiranog Zapada (i Istok je isti), proizvod politika i medijskog ispiranja mozga svih običnih ljudi, a koji u velikoj mjeri nikako nemaju veze sa pravom situacijom ovdje.

Moj život u Kataru ne može se porediti sa mojim životom u Belgiji, naročito tim slijedom u Domovini. Volim reći da je Belgija druga planeta za Bosnu; tom logikom Katar je druga Galaksija. Diskriminacija ima, na svim nivoima, gdje je nema? odeš na intervju u Živinice a lična ti iz Tuzle, kaže šta ćeš ti kod nas da tražiš posao – desilo mi se na svakom profesorskom intervjuu period 2010 – 2015.godine. U amfiteatru u Briselu Belgijanac mi kaže – go back to your Balkans and stay there; zašto očekujete da je ovdje Utopija? Nikako nije tačno da su žene ugnjetavane, da se radnici drže kao robovi, da nema zakona osim šerijata i da niko ništa ne smije. Za radnike bih samo rekla – njihov uposlenik nije Katar kao država, Katar je dao pare za tender, a firme koje dobiju na tenderu – većinom zapadne – upošljavaju jeftinu radnu snagu koja radi za klikere, zakupe zgradu i u jednosoban stan stave 10 ljudi da žive na onim dvospratnim krevetima ala bolnice ili ratna skloništa. Ti njihovi uposlenici su ti koji su oduzimali pasoše i nisu dali radnicima da odu, ali i to se promijenilo u nekoliko godina jer je Katar promijenio i uveo dosta zakona koji štite te ljude.

Međutim, ispričala bih vam jednu drugu scenu: preko puta moje zgrade pravi se druga zgrada. Ja svako jutro ustajem oko 4:30 ili 5, i do 7h kada izlazim iz kuće imam svoje neke rutine koje radim. I pošto sam na 4.spratu imam baš lijep pogled toj zgradi i oko nje da vidim kako se ti radnici ponašaju. Radno vrijeme im je od 4h ujutro do 10h zbog temperatura, od 10h-16h se ne radi (sad je počelo da se radi i u toku dana, ali juni, juli, august i septembar nisu radili u navedenom periodu). I tako ja sebi ujutro napravim kafu i čitam i pošto mi je cijeli dnevni boravak u staklu, gledam šta rade preko puta. Tj šta ne rade. Uđu u zgradu, prijave se u 4h da su došli i onda se rasporede po spratovima, naslone se na koji zid i – na telefonu provedu do Bog zna kad jer rijetko kad sam ih viđala da išta rade u tom jutarnjem periodu a prije nego ja izađem iz kuće da idem na posao. Moje radno vrijeme počinje u 7:30 i često nisam uspjevala dočekati kad će napokon početi raditi, već su samo na telefonu. Kad ih vidim da rade, to je pred veče, ali i tad po onim skelama hodaju bez kaciga. Imaju oni kacige, imaju i odijela, čizme, šta sve ne, jer neki dođu u full opremi, neki glume majmune i ljuljaju se po onim skelama. Ne može me niko ubijediti da jedni imaju svu opremu a drugi ne. Zatim, u tim najtoplijim mjesecima kada se u toku dana ne radi, oni po parkovima leže na travi. Razumijem momenat da ne žele ići u te takve prenatrpane stanove, ali zašto ležiš vani na temperaturi od 50-55stepeni? Svakoj zdravoj osobi će pozliti ako ostane vani na taj temperaturi. Zatim, mnogi koji dolaze ovdje nisu spremni na uslove u ovoj državi. Svako poleti na visoku platu, a mnogi od njih nisu spremni na temperature i promjene okruženja. Ja kad sam se odselila iz Bosne u Belgiju, meni 3-4mjeseca nije bilo dobro od kulturalnog šoka, bukvalno sam prolazila kroz neki vid depresije iako je sve bilo kako treba. Kad ja iz jedne sredine u kojoj sam imala sve – i obrazovanje, i posao, i kuću u našem vlasništvu, i auto i sve te stvari koje su nama normalne a nekima luksuz, – odem u sredinu u kojoj imam i više, gdje sam opet radila svoj posao i opet prolazim kroz kulturalni šok, zašto se ne uzima u obzir kroz šta oni prođu svojom voljom? razumijem ja da oni dolaze iz daleko siromašnijih sredina i da idu trbuhom za kruhom, ali kulturalni šok kroz koji oni prolaze nije ničiji problem osim njihov. To su često uzroci depresija, a ne Katar per se. Uzroci samoubistava. Jer teško je napustiti dom i otići negdje. Mnogi od tih radnika koji dolaze su veoma mladi, neiskusni, nespremni, kaže im se velika plata, guzica zine (dizvinete), a bukvalno ne znaš odakle si šupalj. Realno to malo gledajte, nije Katar kriv.

Skoro sam svjedočila problemu sa nekim inžinjerima. Naime, naša firma između ostalog bavi se i upošljavanjem inžinjera za druge firme i u toku prebacivanja sponzorstva sa jedne firme na nas, zbog obrade dokumenata po zakonu nisu im htjeli isplatiti platu dok se proces ne završi. Međutim, naša firma da ne bi ostavila ljude mjesec dana bez plate, uplati im taj iznos. Kada je sponzorstvo prebačeno na nas, i ta prošla firma po dugovanju uplati im tu posljednju platu za isti mjesec koji smo mi već isplatili. Tako da su oni dobili za jedan mjesec dvije plate. Tražimo mi te plate nazad sad kad su tu drugu dobili, oni ne daju, eto oni su taj iznos već uložili u koješta. Naša firma ponudi opciju da naredne dvije plate idu po pola i to je najbolja opcija, bolja nego ostaviti ih naredni mjesec opet bez plaćanja. Ali ni to neće da može, svađaju se oni sa mnom iako ja nisam ta osoba već naš HR. Zove me njihov menadžer u toj firmi u kojoj oni rade svoj outsource posao i kao – razumi ih, jednom žena trudna, drugi kupio kuću, treći kupio motor (dragi Allahu daj mi sabura) i ja puknem na to – jel me zahebavaš??? boli mene neka stvar šta se u njihovom privatnom životu dešava. Ovo je posao, ovo je professional problem, zaista me ne zanima kakve probleme svaki ponaosob ima jer ni ja se ne žalim nijednom od njih o tome šta se dešava u mom privatnom životu i nikako neću tolerisati prijeteće mejlove, nedostatak poštovanja u razgovoru sa mnom ili bilo kakav izgovor. Dobili ste dvije plate, jedna mora da se vrati, case closed.

Tako i za sve ove radnike. Ne sviđa ti se klima, uslovi, plata, pasoš i kući. Ne bih ja tu raspravljala previše. Katarani su i blagi i sve im je u ime Allaha. Ne kažem ja da su svi meleci, nisam nerealna, ali svi ti menadžeri i svi ti poslodavci su većinom zapadne firme. I za to je case closed.

Kaže bojkot fife, protesti, druge boje dresovi kao protest, dugine zastave, oskudno oblačenje na javnim mjestima, alkohol… Ijaaaao kako jedva čekam da gledam policiju kako ih tamani. I nije mi ni sekunde žao. Ostalom policija na fifu dolazi iz svih dijelova svijeta, dakle neće samo da biju Arapi, već i Evropljani, Amerikaci, Azijati.. SVI su u policiji – u civilu i u uniformi. Realno, čemu protesti? kako kaže onaj neki engleski saying – when in Rome do what Romans do! Zašto odeš u Francusku, Austriju, Italiju, đe god i hoćeš da pričaš na njihovom jeziku, da se obučeš kao oni, da jedeš njihovu hranu, a u Katar bi da otkrivaš muslimanske žene, da protestuješ protiv sistema i da praviš nerede na ulici. Udri bagru!

Nakon ovog mog rondanja, rekla bih samo još da sam i ja u ovim mojim godinama žestoki provokator. Kad sam bila u Domovini, kupila sam ljiljan zastavu. Namjenski. Idem na utakmicu Brazil – Srbija umotana u ljiljane. Mati mi kaže da hoću da poginem, ako, šehid da budem na katarskom frontu. Lol, ovo je zez, ali eto mater mi se ne slaže što sam provokator, mene i za to boli briga. Imam još ulaznica, al o tome drugi put.

Možda postavim nekad neku fotografiju, jer realno ova platforma je njesra za tako šta.

Evo dole egipatski hor i jedna od ovogodišnjih FIFA pjesama, samo da osjetite tu ljubav arapsku, merak:

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

0 comments on “U susret FIFAma

Leave a Reply