blog

Velika očekivanja me ubila

Odavno čekam. Da odustanem. Da to sama sebi priznam barem i da onda obznanim svijetu. Kad sam bila kući, mati me je pitala koji je moj plan, pitala sam plan za šta, rekla je u životu. Dugo sam razmišljala i na kraju odgovorila – nemam plan, ja samo živim jer je grijehota da umrem nasilu. Preteško je i početi objašnjavati sve što je u meni a nekako sam sama sebe zasitila time da ja nešto objašnjavam, sebe pa tek onda i druge. Ne može se ni vazda kukati.

A voljela bih da se zna da ne kukam, samo govorim kako se osjećam. Kako je vrijeme da se povučem. Ne osjetim da imam više išta ikome da dam. A ne mogu ni da uzimam više ništa ni od koga jer ja nisam ta osoba.

Ne mogu više stvari da objašnjavam, da čekam da se neko ili nešto smiluje na mene, da me se obraduje, da me se razveseli, da stvari krenu na bolje, da bilo šta… ne mogu više ni da čekam. Ne mogu ničega.

Od svega što sam na svijetu vidjela, okusila i doživjela, duša me moja boli. Imam samo jednu želju i ne želim da zvučim kao da patetišem, jer mi to nije ni na kraj pameti kunem se — do sad sam bježala po svijetu od ljudi, bježala od emocija i od suočavanja od problema. Sad kad sam se suočila sa svim svojim strahovima i prihvatila sebe ovakvu kakva sam, deklarišem se sad ovako — ne mogu više. Sad bih pobjegla kući i tamo se zavukla u budžake u kojima sam nikla. Tamo me zapravo niko neće ni tražiti, niko neće za mnom doći, letjeti, željeti me, težiti mi, pokušavati mi pomoći jer ja više ne želim nikakvu pomoć.

Jer odavno čekam. Da odustanem.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

10 comments on “Velika očekivanja me ubila

  1. Naslov je tačan.
    Stravično je ako se, u samom početku, postave velika očekivanja i visoki standardi. Utisak je da se problem može, u određenoj fazi, riješti odlaskom iz teće zemlje (Bosna) u zemlje najrazvijenijeg svijeta.. Nažalost, i bijeli svijet nije dovoljan da smiri glad velikih početnih očekivanja. Kao krojeno da se čovjek u svemu tome izgubi.

    Ali.. Imaš zdravlje, hvala Bogu, i mladost. To je sasvim dovoljno da resetuješ stvar i kreneš od razumnih očekivanja.
    Uz zahvalnost.
    Srećno.

    • Razmišljala sam o ovim komentarima ovih par dana i kad se posložilo, odlučila sam da odgovorim. Možda je to tačno što kažeš, da su očekivanja velika kad se jednom ode iz Bosne u taj neki bolji svijet, samo što ja zaista nisam govorila o tome u svome tekstu. Ja imam velika očekivanja u ljubavi i u ličnim odnosima, uopšteno od ljudi kad postanem s njima bliska pa su me ta očekivanja na kraju i emotivno ubila.

      Pokušala sam ovih dana da razumijem porive i ta moja sva druga očekivanja koja sam imala po odlasku, i došla sam do zaključka da su se sva ispunila i da što se svega drugog tiče, nisamrazočarala i tu me nije imalo šta ubiti 🙂 Bogu hvala na svemu, zaista 🙂 i tebi na komentaru

  2. Mene kad neko pita za plan u narednih 5 godina, prvo pitam koji je danas dan i godina, jerbo često ni to ne znam… ili kad me neko pita dal sam ostvarila šta sam htjela, a ja ništa nisam ni htjela, sve nekako mene našlo. Često imam osjećaj da mene stvari hoće, a ne ja njih, mada je bezbeli i to subjektivni osjećaj…

    Samo chill. Diši i korak po korak. Kad dosadi lezi pod deku. Zvuči ko gubljenje vremena, al nije. Spada pod razmisljanje vjeruj

    • Kako mi se sviđa taj dio – “ja ništa nisam ni htjela, sve nekako mene našlo. Često imam osjećaj da mene stvari hoće, a ne ja njih” jer to osjećam i sama

      Jedne prilike pričam tako jednoj osobi baš o tome, kako ponekad neke stvari i zamislim i Bog mi da da se dese i ispune. Ili čak i ne razmišljam o njima a desi se i ispostavi se da je tako najbolje za mene jer iz neke retrospektive shvatim da sam možda i imala izbore a desilo mi se opet ono što je najbolje za mene, a za čime ljudi često čeznu. Ta mi je osoba onda rekla da o tome ne pričam, jer zvuči nezahvalno i mogu te stvari prestati da se dešavaju same od sebe i da ne baksuziram svoju sreću, pa eto, i ti šuti 🙂

      Ležala sam pod dekom već nekoliko dana čisto da budem bolja, i zamisli jesam, bolja sam. Srce ti, nemam emojija da ti kopiram pa zamisli jedno crveno

  3. Romi i Vasionka su upravu. Možda život ne izgleda onako kako si ga zamišljala prije deset godina, pa ga je sad teško i besmisleno zamišljati za sljedećih 10. Ali čitajući tvoje tekstove imam dojam da imaš lijep život, možda se ne osjećaš lijepo, ali život jest lijep. Sjeti se (jer vidim da često imaju melankolične konotacije tvoji tekstovi) jesi li tada bila sretna u tom momentu kojeg sad opisuješ ili si melankolično gledala na neki drugi prošli period? Ako nisi, možda je vrijeme da kreneš da romantiziraš ovo sad što imaš i da uživaš u ovom momentu. A koga briga šta će život da donese… sve je ok, ne možemo svi da imamo isti generalni plan koji će se sviđati našoj porodici. I ja sebi često ponavljam ovo sve što sada pišem. Zaboravim, često…

    • Draga Undine, tvoj komentar sam vidjela nekako odmah kad si ga i ostavila i kopirala sam ga i poslala jednoj osobi jer me dojmila rečenica – “Ali čitajući tvoje tekstove imam dojam da imaš lijep život, možda se ne osjećaš lijepo, ali život jest lijep.” Ta osoba mi je to potvrdila i to mi govori već mjesecima. Ponekad se osjećam kao dasam nezahvalna ako se bunim zbog nečega jer me tako ljudi podsjete koliko imam blagoslova i da trebam da stanem i pogledam baš to – život je lijep. Bogu hvala 🙂

      I da, često nisam ni svjesna momenta sreće dok ne prođe a tad mi se čak i učini da je tegoba. Najbitniji je momenat i borim se srcem cijelim da budem prisutna, i da prepoznam i zagrlim sve ljepote koje mi je život dao. Elhamdulillah 🙂

      Planovi.. tuđi, dodatno me ubiju

  4. Tačno tako, nije to kukanje već jednostavno nekad dođeš na to “ne mogu vise”.
    Ja nemam vise nikom ništa da dam, dala sam i ono posljednje…

    Ali vrijeme je da sve to sto sam godinama
    davala drugima, okrenem sebi. Mada sam umorna od novih početaka…. But i have to…

    • Voljela bih da te utješim i kažem da će tranzicija iz tog osjećaja biti brza i da ćeš uskoro osjetiti olakšanje, al ne mogu. Meni i nakon 3 godine npr naiđu trenuci kad ne znam kud bih od boli u meni i vapila bih na sav glas, a nije kukanje. Bukvalno je taj momenat – ne mogu više i dokle ovako. I onda opet dan za danom i vidim da preživim, i da živim. Umorna jesam, to stoji, i dugo mi je trebalo i to da se okrenem sebi, al sam se napokon okrenula. I doći će, i bit ćeš sretna, čak i sama sa sobom, što je možda sreća najveća nakraju. 🙂 novi počeci će drugačije da izgledaju – znat ćeš reći odmah da ne želiš da puštaš više nikoga a i ni tebe da puštaju, jer pusti li me još neko – razmišljam – neko drugi će prolaziti kroz nervne slomove, slomljena srca, depresije, anksioznosti, mjesečne sesije plača, preispitivanja svake riječi i odluke i kunem se to naredni put neću biti ja. :shrug & :hug

  5. Ne znam ali vodim se ovom ko romi: ” Često imam osjećaj da mene stvari hoće, a ne ja njih” jebeno je dobro kad nemas ocekivanja od svijeta, zivis kako zelis i sretna si, jebe ti se prosto. Razumijem sa druge strane da svi nemaju ovakav mindset a tesko je ako ti to nije prirodna postavka razmisljanja.

Leave a Reply