Dreams Poezija Priče Život

Priča njegovog posljednjeg života

Zamisli samo da našim putevima
Tumaraju neki neznani ljudi,
Da žive naš život u kojem se ljubimo
Usnama strastveno
Bez očiju koje me razapinju
i uspinju
Zvjezdano visoko
Zamisli da živimo u Las Vegasu –
Nisam tamo nikad bila
U Amsterdamu –
Nisam tamo nijedno srce ostavila.
Zamisli da živimo. Ti i ja.
U nekoj kućici od snova,
Bez neba od olova,
Već od sreće,
Najveće? –
Od čokolade da ga pojedemo
Kao ova srca s kojima živimo
I izgaramo
Od jake gravitacije
Postavljene tačno u središte nas
Pa nas vuče
Bez riječi
Jer – zamisli samo
Stvoreni smo iz identičnog
Nadprosječnog
Osjećaja pripadanja
Nakon svakog sunovrata i propadanja
Zamisli da našim putevima krenemo mi
Jer niko bolje od nas ne bi znao da živi
Svaki taj pogled u kojem osjetim
Da mi utroba postaje crna rupa
Koja guta
Sve moje strahove
Samo kad zamislim
Kako me tvoje tijelo dodiruje …

Zamisli.

Kao momenat u kojem sam se pojavila u tom njegovom životu, kad je isuviše uspravnog držanja, pogleda i hoda, krenuo kroz hodnik prema meni, osjetila sam kako se zemlja pod mojim nogama trese. Iz njegovih pleća su isijavale sve jačine na kojima, pomislila sam tad, nosi garantovano cijelu jednu sretnu porodicu, dom, djecu i neku ženu koja mu je Mjesečina pa mu obasjava sve tmine kad ga drugi ne mogu gledati tako uspravnog držanja, pogleda i hoda. On mene nije ni vidio a kamoli pogledao takvu izgubljenu u tom zemljotresu kojeg sam preživjela al svakim damarom budnija. Bivostovali smo jedno bez drugog danima, kao dvije sjajne hladne i udaljene Zvijezde, bez ikakve prilike da se sretnemo. I iako smo na nekom nebu izgledali tik jedno uz drugo, stvarnost je bila drugačija: on je letio drugima da ga vedre i oblače, jer nije imao ni dom ni sretnu porodicu. Imao je samo neki san o pripadanju o kakvom sam i sama snila još kad sam bila djevojčurak koji je osjetio prvi dodir usana i sve te mrave u tijelu kad jure da kažu gdje najviše prija kad te ljube. Pripadao nije nikome, najmanje sebi jer je vapaj njegovog usamljenog i zadebljalog srca o tome da je sam sebi dovoljan odzvanjao tišinama koje su među nama sve pristnije postajale. Voljela sam sve trenutke s njim, iako sam u svakom od njih u sebi šaputala molitve da me Svevišnji sačuva njegovih pogleda i da mi održi razum budnim i da ne pokleknem, da ne kleknem pred njega takvog željnog i željenog i da ga molim da prekine sve te tišine u kojima smo se već odavno dodirivali onako kako nikad nije htio priznati da bi da me dira – cijelim tijelom i bez prestanka. Od njega sam okretala glavu, pogled i misli i zamišljala trenutke kako odlazim daleko, u neko novo sazvježđe da se još jednom sakrijem a on da čezne za mnom i da ja to nikad ne znam. U najrazumnijim trenucima, misli su nam bile identične, riječi iste dikcije i decibela, toliko su se preklapale da je to na njegovo lice crtalo neki čudan smješak, a na mome neki bezdan jer sam već gledala taj neki film u kojem mi je opet srce slomljeno. Kad je trebalo, bio je moj štit, i moja prva odbrana, a srce mi se razoružano prepuštalo ogoljeno da ga rani. On, a ne drugi. Na moje se prve izjave ljubavi smijao, pitao odakle i zašto jer – ja sam isuviše star, pod kožom mi je hiljadu godova od svih života koje sam preživio i proživio još prije nego si mi došla u život. Od mene nema plodova, i nikad neću moći vinuti te među sve te svetosti za kojima čezneš da budeš. I ja sam prihvatala njegove riječi, pokušavajući pripisati svoje želje zadnjem šapatu mladosti koja bi da ljubi bez posljedica. Ali, vrijeme me je samo još više spajalo s njim do trenutka kad sam rekla da odlazim kući i više nikad neću u njegov život da se vratim. – Povedi i mene, živjet ćemo na moru i gledati vodu da nas oboje drži mirnima kad krene divljanje protiv svih svjetova koji su nas razapeli, a u kojima smo bili jedno bez drugog sami. Povedi i mene da živim na tvojim usnama i da su mi to paralele na kojima bih si dom podigao, a tvoje ruke i zagrljaj meridijani na kojima bih okončao. Povedi me da znam da sam sreo Ljubav jer sve su se klele da će da me vole, a nijedna nije imala pogled poput tvog u kojem sam sve ono što si ti, osjećam, meni.

Tako se lahko ubijedi srce koje sanja ljubav ali je ne živi, već čeka neki zemljotres koji će da se preživi, a koji uzrokuje da se damari probude. I dok pakujem sve svoje lepršave stvari i zamišljam život koji će da bude lahak kao svila, osjetim da od svih grešaka koje sam načinila, najteža bi bila ta da ga ostavim drugima nepaženog i za mene tek otkrivenog da mu se na glavu penju i obruše njegovo držanje, pogled i hod. Dođi, kažem kratko da na tvojim ramenima otkrivam svjetove u sebi i horizonte pred nama.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

3 comments on “Priča njegovog posljednjeg života

  1. Kažem ja objavljuj i ti knjigu!

Leave a Reply