Otkako sam došla u Bosnu, nisam se nikome javila. Apsolutno nijednom nisam izašla napolje sa nekim na kafu. Nisam ni željna da to radim. Nešto kao iz Morganinog posta o nigdje kao u Bosni. Plus što sam krajnje razočarana u sve ljude u svom životu (a sama sam ih birala) i što su prestali da mi se javljaju. Kad sam ustanovila da se svaki put ja nekome javljam prva, prestala sam da bih testirala da vidim kad će mi se ko javiti i bukvalno sam došla na to da otvorim neke razgovore koji su prije bili svakodnevnica i piše 2019/20/21.godina i od mene posljednja poruka i nakon toga tišina. Dakle što bi? dok mi se nije javila jedna osoba i upitala a što to nisi javila da si tu i kad sam rekla zašto – kad smo posljednji x pričali i što bih se javljala kad ti više nije stalo, dobila sam odgovor – nastavi živjeti u svojim zabludama. Pa jarane živimo jedno bez drugog već 2,5godine, zašto bi mi i ta poruka zasmetala kad mi više ništa ne značiš, a sigurno ni ja tebi, samo ti krivo što sam ti to rekla direktno.
*
Išla sam na književno veče i čitala sam svoje pjesme, pričala sam o svojim iskustvima vani i desila se jedna fascinantna stvar. Sjedim tako kao jedna od nas četiri na toj književnoj večeri i one sve tri imaju knjigu – najnoviju, tek izdatu i sve su tako ponosne što drže tako te korice na kojima je ispisano njihovo ime i sve tako sijaju dok ih njihov urednik i izdavač predstavlja, a ja nemam. (moja će da dođe uskoro, ako dođe**)
I onda on tako predstavi mene; kaže Dženita, došla nam iz Dohe, piše poeziju godinama a sve je stidljivo čuva, ne da. I kreće tako to predstavljanje mojih kolegica jedna po jedna, svaka čita iz korica na kojima piše njihovo ime, ja dolazim na red i sve čitam svoje sa tableta. Pročitam pjesmu i dobijem aplauz. One nisu.
Opet nam izdavač i urednik nešto priča i uključi publiku, kad neki čovjek, isto tako izdavač, hop pa pitanje meni. Nakon njegovog pitanja, još dva, tri, komentari i ja dođoh u situaciju da više pričam od ove tri koje su držale korice na kojima su ispisana njihova imena.
Nastavi se druženje i završi se druženje, priđoše mi neki ljudi i govore kako mi je poezija duboka, kako će me objaviti u nekim časopisima i ovdje i vani, dobila sam razne neke brojeve telefona, mejl adrese, masu zahtjeva za prijateljstvo a najdraži mi komentar jedne osobe – jedne od tih kolegica sa koricama na kojima je ispisano njeno ime – dragi uredniče (bez imena, bliceva, paparacoa molim) obećaj mi da ću ja pisati recenziju za nju i da ću ja prva čitati njene pjesme kad sve to krene.
Prošlo je 10 dana od tad, ja sam i dalje u čudu. Javila bih se rado onoj Romanovoj na twitteru koja mi anonimno hoće ostaviti komentare ovdje samo da joj prenesem sve ovo, al kontam – čemu?
**Razlog zašto nemam preveliku želju da objavim knjigu je prost – danas svi pišu knjige i svi se prave da znaju da pišu, da imaju darove i talente, a zapravo većinom je samo korištenje istih riječi iz ono malo vokabulara kojeg imaju. Većinom su te knjige bez ideja, bez mašte, bez nečeg novog što bi zaista ostavilo bez daha i zadivilo i ne vidim čemu se to radi. Ne može lista škrabotina koje napišeš onako bezveze u tvitu, na instagramu ili fb da postane knjiga. To koji se takvima dive su jednaki kao i oni – plitki, bez mašte, bez ideja i bez ičega novog što bi i sami znali reći a što bi ostavilo bez daha i zadivilo ikoga. Čitam danas, djevojka prodaje neke drvene ukrase, nešto, nešto kao one nagrade tipa Soapy u Friends 😀 lol koja asocijacija i sad na tome piše Budi svoja, budi drugačija – i 20KM i neki bezvezni kao motivacioni citat koji je sama smislila i ono kao – ja sam umjetnica, autorica, šta-god. Bit će da sam hejter, al zaista nisam, samo sam realna, ne valja to ničem a ljudi aplauz, možda zato što za bolje ne znaju i što su tako ograničeni pa bolje ne mogu da pojme.
Ima ona djevojka sa twittera Kafa, poezija i mačke, kakvu ona poeziju piše, stid me pokazati svoje stvari koliko je njeno dobro. Eh ono valja, ono je kapa do poda 300x a koliko pažnje dobija pored ovih budi-svoja-budi-drugačija-instant autorica, 0% i eto zašto bih se ja gurala među tim mediokritetima, prosto bih bila Emily Dickinson koja je objavila samo 11 pjesama za života od 1700+ i opet postala Emily Dickinson. Ako bude valjalo, doći će na red.
o da, djevojka sa kafa, poezija i mačke – 🥰 bi mi drago kad sam je pronašla, a stid me je reći da sam tek slučajno naišla na njenu poeziju… nedavno
Ma objavljuj i ti!
Pogledah učesnice na plakatu i knjige – ne služi mi na čast jer sam barem trebala čuti zna njih, ako niša drugo jer mi je to kobiva struka – ali stvarno nisam. A što se tiče Mehmeda Pargana, ne samo da sam čula, ja bih tog čovjeka mogla čitati i slušati i dan i noć!
za*
Meni to sve zvuči kao znak da zaista trebaš objaviti knjigu. Testiranje terena je dobro prošlo 🙂
Sviđa mi se što si direktna i kažeš ljudima ono što misliš.
Što se tiče kontakata i redovnog javljanja ljudima, ja se tu vodim postavkom da nisu svi ljudi isti, neki ljudi, obično ovi introvertirani se ne javljaju, ne zovu, što ne znači da mu možda nije stalo do nekog i da nisu u mislima s nuim, samo ne voli slušat nečije svakodnevne priče, i dopisivat se u bespuće… Koliko god mi to htjeli, moderne tehnogije, pogotovo dopisovanje teško da može povezati ljude. Kako su prije ljudi, ne bi se vidjeli godinama, a opeg su si ostali dobri kada se uživo vide što ujedno po mom mišljenju i pravi način druženja i komunikacije. Znam, bila su pisma i tako to, ali danas se puno troši na tu besmislenu svakodnevnožu komunikaciju i onda mislimo da smo s nekim dobri samo zbog toga što mu pričamo šta smo danas jeli, šta je uradila naša mačka/ čovjek/ beba i sl.
Ovo gore, međutim ne mora značit da ti nisi dobro procijenila kakva je netko osoba i jeste li prestali značiti nešto jedno drugome.
Cesto sam znala sacuvati neku tvoju pjesmu 🙂
Mislim da ih i sad imam na nekom starom laptopu
ovo mi je nebesko veliko 🥰