blog Poezija Priče Sjećanja Život

Bruxelles ma belle

Od sjećanja
Ostale su samo latice magnolije
Prostrte duž trotoara
kroz Woluve Saint Lambert
Gdje nižu se visoki prozori,
Slojevite zavjese i tišina treperi.
Kroz ulicu popločanu kamenim kockama
Kotrljam se zadivljena
Zelenilom u gradu;
I čujem ptice, vjetar kako šumi,
I zvono tramvaja broj 8,
Ne čujem djecu –
Sve je tišina, šute, sve san –
Između rasporeda klavira,
Baleta, stranog jezika i škole.

Od uspomena
Nosim samo jedno prvojanuarsko jutro
I šetnju kroz Kraljevsku šumu,
Blatnjave čizme i ozeble ruke,
I kako sputana dišem lakenski zrak,
Kako ubijena šutim molenbekški mrak,
Kako se smijem sluteći eterbekški brak
Od svake svoje zvijezde slomljen krak
Na adresi gdje sam procvjetala s njim,
I umrla sama:
U maloj sobi, punoj sunca,
Punoj graje kroz prozore,
Miris jorgovana se nazire
i kuhani krompir poslije tri,
Gdje slušala sam u nekom duru
Sa posljednjeg sprata
Djecu da žive –
Između rasporeda običnog života,
Seansi smijeha i koncerta flauta –
Ostale su i priče, i u njima mi.

Od čežnji
Slutim šetnju kroz Bra,
I kako razabirem slike u glavi
Birajući onu za kojom najviše patim
da njoj se vratim.
I tamo ostanem vijek jedan cijeli:
Jer tu sve je stalo,
Nastalo i počelo
Da se dijeli –
Na vas,
Na nas,
Na njih – i mene
I dok se ne pokrenem
Tako ću da snijem –
Put do slobode
Zbog tebe od sebe krijem.

***
Sjećam se jednog dana u lunaparku blizu Étang Noir, sa muškarcem kojeg mi je bilo žao. Izgubio je roditelje i pričao mi je teške priče o svom odrastanju. Živio je u potkrovlju u maloj sobi sa previše izhabanih stvari i sa previše ljudi koje ionako nije znao. Slabo je govorio engleski, nešto malo bolje francuski iako je već godinama živio tu. Otac mu je došao u Brisel iz Srbije dok je još bio mali. Prije rata, kaže, a prije rata je bio i veći od mene. Kad su poslije rata došli ocu, mati im je ostala bolesna u nekom selu čijeg se imena ne mogu ni sjetiti više. Otac je umro desetak godina poslije, od alkohola, i kaže – nikad nisam znao da se od alkohola možeš otrovati. Ostavio im je dugove, kuću pod hipotekom, ljude koji su ih ganjali, njih djecu, tinejdžere. I pričao mi je o tome kako roditelji djeci ostavljaju uređen život, budućnost i uspomene; on se sjeća kako ih je otac vodio da kradu. – I to nisu skupocjene stvari, već glupe dukserice – govorio mi je. Mati je umrla nedugo nakon toga, sama i ostavljena u Srbiji. Brat se vratio zadnji mjesec njenog života i nikad više nije htio nazad u Belgiju. Živi u tom selu u nekoj trošnoj kući sudeći po fotografijama, sa ženom i kćerkom. Na stolu je imao dvije male fotografije uramljene u porculanski mali ram; fotografija unutra iz pasoša ili nekog drugog dokumenta, na fotografijama njegova mati. I tog dana u lunaparku, sjećam se da je bio pun sjete. Nije htio na vrtešku sa mnom, samo na ona auta. I sladoled. I to je to. Sve sam ja platila. Jer mi je bilo žao.
Kad se zaljubio u mene bilo mi je žao što sam mu morala slomiti srce jer sam se ja već zaljubila u drugoga.

***
Sjećam se jednog odlaska na Atomium sa muškarcem u kojeg sam se zaljubila poslije njega. Ovaj me je vjerio i tek je bilo prošlo 10 dana od tada. Nikad u životu nisam nosila nakit na prstima, i taj mali prsten sa dijamantom mi je bilo oktriće rukama kako naprosto mogu postati lijepe. Ili su se takvim činile. I sjećam se da je bio januar i da se probudio prije mene i nervozno tipkao po telefonu. Pitala sam šta se dešava, izignorisao je. Dok sam nam pravila doručak a on uporno zurio u telefon, već ljut, rekao mi je da su njegovi roditelji čestitali rođendan njegovoj bivšoj ženi i da se s njima raspravlja. Ignorisala sam. Ignorisala sam dva sata. Čak i kad sam pokušala da ga poljubim a on mi namršten govorio – izvini, osjećam se glupo što pričaju s njom. Ignorisala sam dalje tipkanje dok sam se oblačila. I kad nije primjetio moj novi poljubac, zgrabila sam mu telefon iz ruku i skupa sa svojim bacila o zid i sada već i sama ljuta odgovorila – danas idemo na Atomium i taj auto-show koji želiš vidjeti, obuci se.
U metrou je bio tužan, oči su mu bile pune suza. Imam fotografiju koja to potvrđuje, na njoj zaista izgleda kao da će plakati. Namještala sam mu šal i ljubila ga u krajičak usana. On je jedva ljubio mene.
Mjesecima kasnije mi je rekao da imam problema sa kontrolisanjem bijesa i da je tada trebao sa mnom raskinuti kad sam bacila telefone o zid.

***
Sjećam se svog dolaska u Brisel. Bio je 22. august i ne sjećam se kad su došli po mene. Znam da sam došla u kući i samo se istuširala i obukla i potom otišla tetki na rođendan. Na sebi sam imala crnu suknju sa detaljima u bojama breskve, blijedu peach bluzu sa sakoom koji je komplimentirao moju figuru, sva u brojevima 36. Kosa mi je padala preko cijelih leđa, jedna mi se tetka divila, druga me zabrinuto gledala jer su joj kćerke već ljubomorisale zbog mog izgleda naspram njihovog mjerenog konfekcijskim brojem za 4-5 više.
Ne sjećam se svog odlaska iz Brisela. Bio je 28. septembar i ne znam kako sam letjela kući. Ne znam kome sam ostavila ključeve, ni koji je dan u sedmici bio, niti šta sam imala na sebi. Ne sjećam se ni dočeka u Tuzli. Apsolutno nikakav trag u glavi nemam o tome.
Samo me ovako uhvate neki sjetni trenuci i dođu neke stvari iz sjećanja koje su sasvim iščeznule ako bih ih se pokušala sjetiti sama.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

2 comments on “Bruxelles ma belle

  1. tajniagent

    Ljubav je začin života

Leave a Reply