Ne volim ljudima govoriti o svojim ocede glupostima ili kako određene stvari radim koje meni imaju smisla. Mislim, svi mi imamo nešto što nikome ne govorimo a što je nama savršeno okej. Ili uopšteno – svi imamo stvari koje nikome ne govorimo. O tome posebno treba govoriti.
Promijenili su mi datum letenja.
Prvo su promijenili bili sat letenja. Moje primarno bukiranje bilo je u 1:40 ujutro let Doha – Istanbul i onda Istanbul – Sarajevo u 9:30, da bi promijenili Doha – Istanbul u 14:40, a let Istanbul – Sarajevo ostao u 9:30 ujutro. Nazovem i upitam da li vide apsurd, a kao pa tal let u 9:30 nije otkazan, već ovaj u 1:40. Ermmm a kako vi mislite da ja budem na letu u 9:30 ako polijećem u 14:40. Jedva smo se nagodili. Letim dan prije. Gubim dan od godišnjeg koji sam planirala u julu. Kažu – ali pogodnost koju vam dajemo jeste da promjene letova su džabe zbog otkazanog leta ili u slučaju otkazivanja leta s vaše strane dobijate puni iznos nazad. Rili? E jeste mi i dali pogodnost gdje – ne mogu i ne želim otkazati let jer sam planirala putovati kući svakako, mijenjanje datuma leta isto ne dolazu u obzir jer sam već aplicirala u tom periodu godišnji u firmi i još mi uzimate dan. Baš ste se pogodili. Sve protiv mene, putnika. Kaže suck it up. No problem, kako da suck it up i dobijem upgrade? uz sve to, pitaju me preko telefona, obzirom da je buking sjedišta uključen sa prvobitnom rezervacijom, koje sjedište želim; kažem 16A pored prozora, ili 16F s druge strane isto pored prozora. Odgovor je – imamo 15A, pored prozora.
– Ne želim
– ali isti je leg room
– Ne želim. Želim 16 pored prozora.
– ali isto je.
S moje strane u glavi – ali to nije broj koji ja hoću, tj broj koji ja volim. Mora biti 7 ili zbir da je 7. I kažem mu – želim 7, 16, 25, 34 pored prozora, ostalo ne i ja sam platila i bukirala 16 sa prvim letom dakle to sjedište i želim. – i onda odvratno pitanje zašto?
– Zato.
– I don’t understand, ma’am. – I tako sam morala neznanom Indijcu reći da želim broj koji ima zbir 7, rekao je da sačekam i dobila sam sjedište 16F.
Kako sam samo sitničava, al ljudi dragi, nisam letjela puno – Brisel, Charleroi, Amsterdam, Oslo, Kopenhagen, Trondheim, Vienna, Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Tuzla, Beograd, Istanbul, Doha – to su svi aerodromi koje sam vidjela i svi letovi mali ili veliki su bili sa mnom na sjedištima 7 ili zbir da je 7. So petty, I know. Al što bi Joksimović rekao – što moraš da znaš (šta je ljubav i kako se voli)?
*
Dani su (bez broja, imena i boja) prilično stresni u posljednje vrijeme. Mnogo se nerviram pri samoj pomisli kako ću provesti vrijeme u Tz. Zaista sam se odvikla od toga da udovoljavam ljudima, udovoljavam samo sebi. Konkretno me moja rodbina brine. Mrzim taj momenat očekivanja da se nešto donese. Prvo limitirana sam kilažom (pa i nisam baš, imam 30kg), drugo – zašto bih ikome išta donijela? jer za dvije i po godine u Dohi i još 4godine u Briselu, ljudi su se maximalno od mene udalljili. Ne žele da se javljaju i nikad ne pišu poruke prvi.Uvijek sam ja ta koja se javi na svaki praznik i rođendan – njihov rođendan, rođendani njihove djece i supružnika. Ja jedna sve zapamtila, oni mene jednu zaboravili. Frustrira me to očekivanje i isčekivanje i što će se dići nos ako ne uradim po očekivanom. A ja ne želim da donesem nešto nekome ko to ne zaslužuje. Gdje si bio 6 i po godina? I zašto očekuješ da ja trčim za tobom? Zašto se očekuje od nas iz dijaspore? Zašto djevojka koju znam 3 godine svakodnevno sa mnom razgovara i njoj ću donijeti poklon, a moja rodica s kojom sam odrasla po nekom defaultu misli da nešto zaslužuje? Ne želim da se osjećam loše razmišljajući o ovome, a u isto vrijeme i ovo su stvari koje se moraju planirati radi putovanja, pakovanja i samog održavanja odnosa. Uostalom, zašto samo ja razmišljam o održavanju odnosa s njima, a one nikad sa mnom?
Po tome shvatam da je sve korist.
Danima pravim liste i planiram. Najgore mi je za mačku kako će 3 sedmice bez mene. Sedam dana dok sam bila u Stambolu u oktobru za nju je bio stres, kako će sad?
Ovakve stvari mi kvare želju za dolaskom, a s druge strane – jedva čekam da budem kući i da osjetim sve te lijepe kućne emocije koje mi fale svih ovih 6 i po godina i za kojima čeznem.
Umorna sam. Želim dom. Ne mogu više.
A evo ne moj robovati tuđim očekivanjima i kako uopće znaš da mnogi očekuju darove, ne bi da dolaziš vlastitim autom iz Njemačke, a da su oni nekakva djeca kojim trebaš ponijeti hrpu slatkiša koji su navodno kvalitetniji nego kod nas. Iako, moždaje to i “običaj” i mentalni sklop naših ljudi.
Zato što mi je jednom kad sam dolazila rodica uzela maskaru i rekla – kupi sebi drugu. I zato što se očekuje. Ne robujem zaista, samo ko meni ne može napisati poruku nijednom u godinu dana, zašto ima očekivati poklon kad dođem kući? I ovaj momenat za Njemačku nisam razumjela, ja ne živim u Njemačkoj. 🙂
Da znam da ne živiš u Njemačkoj, zato to i navodim kao primjer jer ne možeš samo uzet auto i natrpat ga poklonima, čitaj slatkišima, za djecu kao što to recimo radi dijaspora iz Njemačke
Ahaaaa. Bgm ne znam. Smatram da niko nikome ne treba ništa donositi niti davati, niko nije dužan da to radi. Ni za ljude koji žive u Bosni, daj samo onima za koje znaš da su tvoji, ostalo nikome. I naravno daj onima kojima treba, ljudi koji nemaju od čega da žive daleko su zahvalniji od onih koji imaju sve i kojima si donio poklon koji nisi dužan da daš.
Sve je to do vaspitanja i merhameta, al isto tako i sve ima rok trajanja i limit 🙂
Slažem se 🙂
Tako ja sa brojem 17 🤣 doduše, većinski mi je svejedno, al kad mogu da biram. Sretan mi je u životu i prati me gdje god krenem.
Od dijaspore najviše volim kad neko krene iz Unated States. Više i ne pitaju, svi mi Crest paštu za zube donose 🤣
Ima Crest i u Dohama, treba li donijeti 😀 😀
Meni je isto sa brojem 7, sve lijepo i sretno mi je vezano za taj broj 🙂
I eto, koja je logika autokorekta da pastu u paštu preimenuje? Koja?
Stavi na ćirilicu pa neće 😛
Stavi na ćirilicu pa neće 😛 [2]