blog

Battery low

Nekad mi ide na neku stvar kad vidim kako ljudi npr o terapiji kod prihologa ili terapeuta pričaju kao da je to simbol statusa, možda se osjećaju kao lik u seriji Seks i grad ili tako ta neka amerikanizirana furka ono kao – jao imam zakazano kod psihologa, ili baš mi treba terapija.

Imam neki utisak da osobe koje o tome pričaju usput rade to baš zbog tog statusnog nafuranog simbola, a ne zato što im je terapija potrebna.

Ja nisam voljela ići psihologinji jer je to cijedilo moju dušu i uvijek sam se osjećala ogoljeno i iscrpljeno poslije. Apsolutno svako koga znam a ko je kao i ja išao na terapije i sesije, osjeća se rasterećeno in the long run, da, ali su ti odlasci psihologu baš teški i teretni a ne neki walk in the park momenat.

*

Trenutno prolazim kroz neke metamorfoze. Dosta stvari se dešava i sve nekako ide ubrzanim tempom.

Nikad nisam vjerovala u retrogradne merkure, al ovaj put neke se čudne stvari dešavaju u komunikaciji s ljudima, u odnosu s ljudima, i onda je naišao neki članak – regrogradni merkur. Pogledam i vidim kako opisuje cijelu moju ličnost trenutno i odlučila sam da ne pričam sa ljudima do 4.februara jer ako nastavim, sve će otići u pogrešnom smjeru.

Voljela bih pisati puno više, ali ne znam odakle da počnem. Čitam vas. Sve redom.

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

7 comments on “Battery low

  1. U mom slučaju, ić psihologu je nelagodno. I opterećavajuće, al korisno sve u svemu. A sad drugi ljudi, nezz, nisan ima situaciju da je neko u mom društvu priča o psiholozima na taj način, koji tebe iritira.

    • Isto se i ja osjećam kad idem psihologu, baš to ne volim. I kad spominjem psihologa, ne govorim to nikad na fazon – ijao danas imam mani, pedi, frizera i psihologa hehe.. kontaš ono kao kafa sa drugaricom :S

  2. I ja to vidim na zapadu, u skandinaviji to normala kad ides kod psihoga ko da ides na kafu ono sa posla uzmi bolovanje ko da se rusi cijeli svijet i jos dodatno naglase da idu kod psihologa ko da je to neki event 🤣.Ono sto vidim je masovno dijagnosticiranje ADHD,OCD,Bipolarnih i drugih poremecaja kod osoba koje poznajem, pa se time razbacuju po drustvenim mrezama kao survivor te i te bolesti bla bla. Tretmani kod psihologa je doslo ko fashion moderni privjesak u sklopu necijeg stila ziovata, jebi me ako znam.🤡

    • exactly! Mislim da je tim ljudima – iskreno – samo dosadno u životu, trebaju pažnje i ne znaju na koji drugi način da je dobiju pa barem pokušavaju tako i da nemaju nijedan od tih poremećaja kojima se kite. Uz sve to, mnogi od njih se iz dosade tako i osjećaju i sami sebi uspostavljaju dijagnoze čitajući magazine tipa Cosmo pa ono jao – prošle sedmice prije treninga u superposh gymu i jer mi je napukao nokat a salon nije odgovarao da mehitno primi, osjećala sam se down :S osipam se Bgm, ubi.

      što se jebanja tiče, more :devilemoji

  3. hajjenezir

    Po mom mišljenju ljudi idu kod psihologa da bi rasteretili “dušu” otkrivajući njima i sebi najdublje tajne, ne znajući da tajna ostaje tajnom samo dok je znaju oni i On, jer on zna sve i vjerniku nije potreban psiholog niti psihoanalitičar.
    Kršćani imaju ispovijed, “zapadnjaci” psihologe dok meni je dovoljan moj Gospodar koji je učinio da tajne ne mogu čitati ljudi iz naše memorije. Pa kada je On to tako uredio i da On sve tajne zna nije pametno odavanje tajni niti razvijanje osjećaja tereta ako to ne podijelimo sa drugima!
    Što se tiče “metamorfoza”; Svi bi da budu leptiri niko gusjenica. 😀
    No siki-riki. Život je lijep!, uživaj i ne opterećuj se nepotrebnim “teretim”. hn. 🙂 👌

    • Poštovani Hadžija, hvala Vam na komentaru. Vidim odakle dolaze ta mišljenja, ali ovako kao osoba koja se okreće Svevišnjem da mi pomogne kad mi je teško u duši i kao neko ko je išao i psihologu, mogu reći i da i jedno i drugo pomaže. Molitvom se rasteretim, nekad rasplačem, dušu zaokupim i bude mi lakše. Ali i psiholog mi je pomogao na način da promijenim neke stvari u svom ponašanju, kao npr kakve vježbe da radim kad mi um krene da luta prema dubiozama nekim i npr pomišljam o samoozljeđivanju.

      Često su mi osobe kad sam najcrnja bila govorile da molitvom ću riješi sve, da je samo potrebno da se obratim Njemu, i skoro sam razgovarala sa prijateljicom koja je mualima i koja je prošla kroz zaista težak momenat u životu i sama imala nekih problema sa psihom, da je i ona prošla kroz slično iskustvo — nisam mogla da klanjam, nisam se mogla sjetiti kako zanijetiti namaz, ničeg se nisam sjećala i koliko god se trudila, moj mozak je bio prazan. To nisu šejtanska posla po mom mišljenju, nisam nijekala Boga niti sam odbijala da bilo šta radim, samo je od previše stresa, previše boli zbog nekih stanja i emocija, zbog Bog zna čega, sve nestalo iz glave. Ne mislite li onda da je i ovo stanje bolest kao i recimo bolovi u stomaku ili rukama pa se ode doktoru da se isto odstrani?
      Nakon nekoliko razgovora i sa psihologom i kad sam shvatila od čega su zidovi, kako da ih srušim ili zaobiđem, mogla sam i normalno da funkcionišem jer u tom periodu nisam ni spavala, ni jela, ni funkcionisala. 🙂 razmislite malo i o tom momentu.. nije to samo dijeljenje tajni, n ekad se kod psihologa uopšte ne priča o dešavanjima u životu, već samo o emociji i paralizi uma

      Ne težim ka leptirizmu, ja sam jedna predivna gusjenica 😀 šta više, leptiri mi čak nisu ni privlačni i lijepi, radije bih bila neko ružno pače, bez da postajem labudica, jer i patke su lijepe ptice 🙂

      Život je zaista lijep, mi ga komplikujemo 🙂

  4. Mah, instagram doba, to se oni vode po principu: “Kad ti život pošalje limun, napravi limunadu” i obvezno objavi na sva zvona i hvali se s tim!

Leave a Reply