blog Priče Sjećanja Život

Halo mala, šta se kofrčiš.

Isti ovaj dan prije tri godine – 15. januar 2019. – bio je jednako tmuran i oblačan. Bio je utorak i utorke sam mrzila jer su imali dosta pauza između časova. Došla sam kući i odlučila izbaciti jelku iz stana koju je moja cimerka dovukla bog zna kako polovinom decembra. Utorak je bio idealan dan za to, jer srijedom ujutro su kupili smeće, a iglice su se po kući množile kao da je bilo doba parenja pa su od jedne nastajale dvije, od dvije četiri, od četiri… i to je unosilo strašne nemire u mene da sam htjela siktati na jadnu malu Indijku koja nikad nije slavila božić niti imala jelku.

Dan je bio loš u kostima. Prošle su bile dvije sedmice kako sam odlučila da ne plačem, kako sam obećala svojoj šefici da neću više plakati. A u meni se skupljalo svega što sam odbijala da imenujem kao razlog za plač. Eto, ako počnem plakati – govorila sam sama sebi – bit će to radi ove stupidne jelke i iglica. Kao da bi iko zna da li sam ili nisam plakala, tražila sam odobrenja, objašnjenja i – razloge. Sjećam se da sam se pogledala u ogledalo i napravila selfie; oči su mi bile staklaste od suza, preko lica pramen kose da krije šta osjećam, osmijeh koji sam vježbala u ogledalu da izgledam sretno. Stavila sam tu fotografiju na profile svih mojih socijalnih mreža i čekala njegov lajk koji je izostao. Mislim da nikad nije ni vidio tu fotografiju na kojoj sam bila najljepša ikad od našeg raskida.

Sjećam se i trenutka kad sam vukla jadnu jelku niz stepenice sa prvog sprata do pred ulaz i koliko sam se glupo osjećala kad sam shvatila koliko sam nereda napravila po stepenicama jer se jelka linjala kao mačke kad se mijenjaju godišnja doba. Bilo me je stid tragova koje sam ostavila pa sam i stubište uzela čistiti.

U isto vrijeme u inboksu mi se pojavio jedan drugi On. Bio je samo 10 minuta uberom daleko od mene. Trebalo je samo da kažem ‘da’.

Bio je utorak a utorak je ružan dan koji unosi ljenost u ljude i u mene samu jer sam imala previše pauza između časova pa je djelovalo kao da i ne radim.

Iako nisam bila svjesna svih svojih sujevjerja u tom trenutku, rekla sam ‘da’ tek poslije ponoći. Bila je srijeda, a srijeda je dan kad sam rođena. U srijedu je Svevišnji stvorio Nur. Srijeda je dan koji volim i koji mi je sretan. I već je bio 16., a 7 je moj sretan broj. Sve se poklopilo – zaključila sam tri godine poslije. Bolje rečeno – tješila se glupostima tri godine poslije.

Dani koji su uslijedili a koje sam provela zakopčana do grla i u štramplama dok sam mu pričala sve svoje priče a on me slušao kao da nije mudriji i pametniji od mene, kad me upijao, zaljubljivao se i otkrivao me kao najudaljenije sazvježđe koje niko prije njega otkrio nije, iako su kružili, posmatrali me kroz svoje hubble teleskope i davali mi neka pogrešna imena. On me je otkrio.

I sve što je uslijedilo u mom životu nakon toga je samo blagoslov. Možda zbog toga što je bila srijeda i što je zbir datuma broj 7. Jer to je moj sretan broj.

I trebalo je dugo vremena, dugo razgovora, novih suza koje nisu bile zbog ljudi prije njega, novih svađa, blokiranja, milovanja, šutnji, odlazaka na prešutne lokacije, usude,.. o Gospode samo kad se sjetim šta sam radi njega i zbog njega i za njega i s njim radila i tako birala sebe i svoju sreću, svoje snove, svoje puteve da me dovedu tu gdje jesam. Gdje je nestala ta hrabrost sad? Taj nemir u grudima koji me tjerao da u pola 2 iza ponoći u srijedu 16.januara 2019.godine izađem u pidžami na briselski hladni zimski zrak i odem nekome koga nikad vidjela nisam zato jer je htio da mi da topline a da ona nije vulgarna. Jer – sjedila sam tu do grla zakopčana i u crnim debelim štramplama a on me otkrivao kao cijelu jednu galaksiju. Kao novi kontinent ispod Novog Zelanda za koji od pamtivjeka mislimo da je nešto što nije.

Nekad kad mi misli odu predaleko, daleko u trenutke kad je zbog mene dolazio u Tuzlu samo da me poljubi, kad je kupovao kartu sa drugog kraja svijeta samo zbog mene i to mi nabijao na nos – ti nećeš da izađeš napolje da me vidiš, jel znaš ti zašto sam ja došao u Bosnu? nemam ja nikakvog posla ovdje, luda djevojko. Došao sam zbog tebe.

I srce me je boljelo od radosti, usko, preusko da pojmi svu ljubav koju sam osjećala prema njemu.

I kad prođu sve boli koje sam imala zbog ljudi prije njega, i one boli koje sam imala zbog njega, i kad u kostima nema ničega osim mira, sad tri godine poslije – kroz glavu mi tutnje misli – zašto nisam bila svjesna sreće kad sam bila s njim? kad sam živjela onaj trenutak kad se kristalna bočica mog najdražeg parfema razbila u kupatilu u parizu i kad sam izgubila šešir, i kad sam se iskradala da ga vidim, kao šiparica, kao teenka koju prvi put vole. Kako nisam bila svjesna sreće, blagoslova i ljubavi?

Volio me neko poput njega. I još me voli jer sve mi je dao. Otkrića mene same i svih mojih planeta u sistemima koje drugi još ni otkrili nisu.

Sjećam se jedne proslave u selu Žodonj (Jodoigne, Belgium) i drvoreda od 3 kilometra i kako se vozimo alejom i slušamo pjesmu koju mi je on svirao dok me gledao preko Duo i tako uspavljivao. Bio je 16. juni i kraj moje posljednje školske godine iako ja to tad nisam znala da više nikad neću ući u učionicu i da ću krenuti putem koji mi je on pokazao da je bolje da idem. Iako smo mjesece i susrete imali ispred sebe, sa previše emocija, svađa, nerazumjevanja, poljubaca i strasti, sjećam se trenutka kad sam slušala tu pjesmu koja će zauvijek da pjeva njegovim glasom i znala da smo bivši.

Sve svoje Abecede sam prošlog juna posvetila Tebi. Sretne tri godine od kako postojiš u mojim svjetovima. I will always love you.

Neka ne budu teški postovi u kojima sam se obraćala ponajviše tebi, siktala sve svoje boli i tuge… Bespotrebno te gađala riječima, tražeći mir koji sad šutim…

• Od Dreamerette, Irene i Kisele, jedno sam iskrena kao Selina. • Kulerica blogera od 2008. • Obitavam u Svemiru, sa Jupitera. •

0 comments on “Halo mala, šta se kofrčiš.

Leave a Reply